Naklice se prvi put spominju 1080. u zakladnici Petra Črne samostanu u Sumpetru. Petar je otkupio od Semjana s Naklica dio njegove očevine u zamjenu za dug od 40 romanata, kojom ga je svotom Črne izbavio kad je bio zapao u ropstvo. Semjan za se zadrži samo nešto zemlje na Majčinu. Pogodba je učinjena sa svjedocima pred crkvom svete Marije na Naklicama. No tu pogodbu nisu odobrili svi iz obitelji i zadruge, te Miroslav i Hval držaše, da zemljište do stijene pripada njima. Nasilno su oduzeli tu zemlju.

Črne pak mišljaše, da je to Miroslav uradio potaknut pakosnim duhom. Kako su tada Poljica bila pod neretvanskim knezom Jakovom, spor je presuđen pred samim knezom. Na koncu se nagodiše. Nu, već pri gradnji zidina i zaseoka za samostansku poslugu, podigli se Vilkiki i Tugarani, svi oni koji su bili s ove strane Mošnice, te morade u parbi prosuditi sam kralj Slavac. U zakladnici se bjelodano vidi, kako su nevoljno živjeli hrvatski starinici, jer su zemlju za samostan prodali u bescjenje. Petar je Crni dao Zulu za nekoliko zemalja samo četiri sira i četiri kruha, i još dobre volje jedan – objed.

O Naklicama, dakle, postoji pisani spomen sa samoga početka doseljenja Hrvata na more. Pastirski položaji na Naklicama i na Babljači pripadali si Ilirima, sve dok ovamo nisu došlo Hrvati u VII. stoljeću. Tada sedam plemena hrvatskih zauzeše obalu, a pleme koje je vodio Hrvat (Hrobatos), naseli staru Dalmaciju od Zrmanje do Cetine. U XI. stoljeću, pak, iz okolice Bihaća i Ostrošca, tri sina velikoga kneza Miroslava, po imenu Krešimir, Tišemir i Elem, odseliše iz Bosne rad nekoga nesklada, što se bijaše dogodio među gospodom i kraljem. Nakon obijanja i skitanja sađoše u Zvečanje i Ostrvicu kod vode Pokornika, te nahodeći pitomu zaklonicu s lijepim poljicima, tu se zavazda nastaniše.

I kako su Poljicima dali ime po poljcima, tako i Naklice nazvaše po kosim naklonima, pa se u starim listinama spominju i imenom Nakle. No pouzdano se ne zna, gdje su stari Hrvati imali prebivalište na Naklicama, budući da se u zakladnici Petra Črne spominje crkva svete Marije, a ne današnji sveti Ante. Prva su hrvatska naselja bila pastirska, po vrhovima planina, pa su možda i Nakličani živjeli na Babljači ili poza Ostrogom, a moguće pak i na Oćuri ili na Poziralu. Mosor je tada bio pokriven šumom, koju su tek Tatari sažegli u XIII. stoljeću. Također iz toga doba, dok Hrvati nisu sašli u doline, ostade malo tragova njihova življenja. Tomu se ne treba čuditi, jer se u Poljičkomu statutu kuća, „ča je gomionica slamom pokrivena“, spominje kao rič gibuća. Znači, da su se kućice mogle premještati za popašom. Nu, iz toga doba nije ostalo ni bjelodanih tragova grobova, a zašto je tako, najbolje će nam pokazati ulomci iz „Obrednih gomila don Ante Škobalja.

„Sve na svijetu ima svoju zipku i svoj grob. Prvi je oblik starohrvatskog groba gomila ili humak. Pod njima je mogao biti pepel spaljena tijela u nekoj zemljanoj posudi ili pak mrtvac ukopan u škripu, u ležećem, stojećem ili sjedećem položaju. Nu kako se starohrvatski grobovi nalaze po vrhovima brda, moglo se naslutiti, da su možda i Hrvati u davnim prapočetcima izlagali svoje pokojnike na vrhuncima, neka ih ptice raznesu u nebo. O tom svakako ne može biti tragova, a samo se nagađa prema običajima inih naroda. Prvi zajamčeni oblik starohrvatskog groba jest način ukopa, kad se tijelo stavi u škrip, ogradi kamenjem bedrenicama, napodan nogu se stavi manji kamen, a uz glavu veći, koji strši kao bilig. To je stećak u malome. Grob je prekriven kamenom preklopnicom i sve zasuto kamenjem, koje je nasipalo cijelo pleme, prigodom ukopa i kašnje prolazeć uz mrtvoga. Gomila je znak skupnog življenja, i što je veće pleme pokojnikovo, veća je i hrpa kamenja. Kako je nestajalo plemenskog uređenja i rodovske zajednice, tako se i gomile smanjuju u gomilice, a bilig postaje sve veći i teži, kao da svojom težinom zaštićuje grob. Na Stomorici, izvan crkvene ograde, uza stare grobove s grubim stećcima, vide se škrape zasute kamenjem. Ti su nasuti škripi u planini, isto što i gomilice po ravnijem tlu. Takovi grobi izvan čimatorja na Sto-morici, svjedoče o polaganu pokršćivanju Hrvata, jer je kršćaninu bilo stalo da bude ukopan u posvećenu mjestu. O tom bjelodano govori i staro pismo iz Duća, ispisano bosančicom godine „iladu sto pedesete na 10 sičnja“:

„Neka se zna kako se čini ovo pismo koje činim ja gospoja Zora Vučetina, kako nam umri jedna jetrvica i sta tri dni i tri noći u pećini ispod Gospe u Stomorici nemogući je izniti da je pokopaju u misto blagoslovljeno od velike studeni i iskopaše greb prid pećinom nasrid puta di je ukopaše i nagovorismo naše muževe i divere da ugrade crkvu svetoga Marka na mejašu dujskomu i kruškomu.“

Kako vidimo iz don Antina rasuđivanja, gomilice oko Naklica bile bi prvi tragovi ovdašnjih grobova. Premda narod spominje gomile, kao da su ih nasipali za pokoru grija, one zapravo govore o štovanju vrhunaca, gdje su se podizale kao žrtvenik izlazu sunca. Iliri koji su ovdje živjeli prija Hrvata sažigali su mrtvace i bacali kamenje na pepel. I Hrvati i Iliri mogli su imati sličan pogrebni običaj, jer u početku ni jedni ni drugi nisu bili kršćani. Ovih stožastih i polukružnih gomila ima dosta oko Naklica. Uza crkvicu svetoga Ante nađene su u stožastoj gomili nekoć zemljane posude napunjene crnom zemljom, što je mogla biti i posmrtna lomača, budući da su u tom pepelu bile ljudske kosti. No svakako su Naklice negda opsezale većim područjem, jer se u zakladnici Petra Črne spominju Semjanove zemlje od Sumpetra u primorju do Majčina pod Zastinjem. U Statutu se pak godine 1662. Naklice imenuju skupa s Gatima. Prijašnja su prebivališta, dok su još hrvatska plemena bila pastirska, zacijelo bila vrlo pokretna. S toga su razloga još 1570. cijela sela mogla odseliti u strahu od turskoga zuluma. Te je godine Sultan navijestio rat Mlecima, a Janko Marjanović obavijesti Splićane, da na njih Turci kane navaliti iz kliškoga sandžaka. Premda je spasio Split, skupo je to platio on i njegova bližika. Bi prisiljen iseliti se, a s njim i 350 obitelji iz Zakučca, s Naklica, iz Duća i iz Truša.

Odseli mnoštvo ljudi, žena i djece. Ovo je očit dokaz zajedničke rodovske sveze i glavarstva nekoliko sela. Pa i župna crkva na Tugarima sagrađena je tek 1732., vjerojatno na temeljima nešto starije crkvice, dakle tek onda kad su Tugarani sašli s planine u dolinu. U starim se listinama ovo ime spominje kao „Tugari“, a izvedeno je od latinske riječi „tugaria“, što znači kolibu, kućicu slamom pokrivenu, kućerak. Tako se u najstarijoj zakladnici kneza Trpimira iz godine 852., u kojoj se prvi put spominje hrvatsko ime uopće, označuju Tugare u obliku Tugari. Očito su dakle i onda postojale Tugare, u samoj planini i pripadale su starosjediocima pastirima, možda Ilirima. Tek silaskom Hrvata u doline, Tugare su postale naravno središte svih okolnih sela, rasutih po vršinama Mošnice i Mosora. Tek se tad Nakličani ukapaju u  župsko groblje, a u nove tugarske grebe od godine 1840., otkad se, točnije, ubilježuju u matice.

Kroza svu svoju povijest Hrvati su na ovomu tlu morali braniti i vlastite grobove. Nisu mrtvi vazda počivali u miru. Tako se spominje borba u Ostrogu, na istok Solinu, prija nekih tisuću godina, kad su na Hrvate Tolena i Vilčetu navalili Latini, opkolili ih i na koncu pobijedili. Ženama i djeci svezaše ruke naopako, što bijaše njihova zgrabiše, crkvu, da se ne bi hvalili kao njezini utemeljitelji, razoriše, otvoriše grobove i iskopavši kosti njihovih pređa, rastrkane ih pobacaše po polju, da ne bi nikad više Hrvati tražili nikakvo pravo na selo. Isto takvo izmećanje mrtvih kostiju, doživjeli su Poljičani na koncu svoje samostalnosti, kad je 1807. Napoleon ukinuo sve povlastice i nastalo rasulo kneževine. U jedan su se jesenički grob sakrila dvojica ljudi, no francuski su ih vojnici probili bajunetama, a pod njima je ostao živ dječak od 14 godina. Nekoliko je dana živio u grobu i tako bi spašen. Mnoge su mrtve našli težaci u zemlji ukopane uzgor. Najneobičniji je nalaz triju mrtvaca ukopnih u polju, kojima su glave pokrivene velikom pločom kao plonkom, a tijela im položena zrakasto na sve strane svijeta. Kad je harala kuga, mrtve su pokapali izvan posvećena grebišća. Našlo se i mrtvih u škripu, s čavlom u lubanji. Nisu oni tu ukopani po nekom davnom obredu, nego su ubijeni iz potaje u zla vremena za narod hrvatski. Bačeni su u škrip kao u prastari grob. Tko zna, gdje su grobovi onih Nakličana, koji su prebjegli pred turskom osvetom, gdje li su grobovi obješenih nakon kamenovanja biskupa Arnira, te onih što su ih Francuzi osudili na smrt? U Poljicima nije našao groba ni onaj tko je izdao didovinu, jer se prema Statutu „nima ukopati s inim krstjami, nego indi i da se izrene van“. Napokon, na Naklicama nemadu groba ni oni što su otišli u tuđi svijet, ili su pak poginuli u kakvom svjetskom metežu. Poljica su im dala samo zipku.

Svi ćemo biti mrtvi. Stoga nas smrt uči kako valja braniti didovinu, tlo gdje će nam biti grob.

„U okršaju s Turcima 1686., miseca ilišćaka na 4., stiže nikoliko Turaka priko Mosora u Poljica, porobe Dolac i zapline plina dosta, a to ali veće upališe kuća. Nu žalosno platiše, jer ih Poljičani u klanac pritekoše, pravi svoj put izgubiše, onda se vrlo pobiše. To ti robiti Poljičane. Don Juraj Pezelj vodio je jednu četu, a kad ga tursko zrno pogodi u prsi, pade na zemlju i opre se rukama ka da sidi. Bojao se da se ne bi subojnici jadu dositili i pripali, pa im rekne, nek progo-ne Turke dok on priveže oputu na opanku. Na svom povratku našli ga ondi mrtva, čelom tlu prignuta ka da se obuva.“

Blagost smrti u životu kao žrtvi, najdublje očituje kolo na stećku, gdi se križ u rukama živih, promeće u cvit koji nosi mrtvac. Na starim grebima nema ničijeg imena, jer je greb skupna duša svega plemena. Mi ćemo se spomenuti mrtvih upisanih u matice od godine 1840., ali je isto tako jednak i naš spomen na sve mrtve pretke Nakličane.

Počivali u miru!

Jozo Vrkić

Grebi i groblje

„ONOLIKO PUTA UMIREMO – KOLIKO NAM  UMRE DRAGIH OSOBA“

Groblje – vječni grad mrtvih. Mjesto tišine, uspomena i naših korijena. Naš nezaborav i ogledalo našeg poštovanja prema onima koji su bili i otišli zauvijek.

Iako je posljednja luka za smiraj svake životne lađe, premda je groblje mrtav grad, i groblje živi svojim svakodnevnim životom.

Povijest groblja i naša je povijest. Povijest u kontinuitetu, život koji traje. Čovjek se rađa i umire. To je njegov život, sudbina njegova.

A groblje? Groblje je raskrižje života i smrti. Posljednja stanica. Kraj jednog i početak drugog života. Jer, iako mrtav – mrtvi nastavljaju živjeti u nama.

Tko cijeni čovjekov rad, njegov stvaralački put, tko cijeni život, tuđi i svoj podjednako, odavat će dužnu počast umrlima i nikad  neće ugasiti svijeću sjećanja na one kojih više nema, onih koji počivaju u miru vječnog sna.

Taj odnos živog čovjeka prema umrlom, ponajbolje se vidi na groblju. Ljudi koji imaju zapuštena groblja, groblja s grobovima s izbrisanim biljezima i znamenjima o umrlima – trebaju biti svjesni da ni sami neće imati spomen, trag o svom postojanju – kad odu na put bez povratka.

Kad čovjek prvi put dođe u neki grad, u neko manje mjesto ili selo, najprije treba otići na groblje. U ogledalu groblja vidjet će sliku živih ljudi. Sve će o njima saznati. Premda grad nijemih, groblje će mu znati „ispričati“ priču o naravima, običajima, životu i vrijednosti živih ljudi koji će se susretati na ulicama što dišu životom.

Mrtvi će mu „govoriti“ o živima. Prošlost će mu pričati o sadašnjosti.

Tako je svuda u svijetu. Tako je i kod nas.

Ovo je priča o groblju. Ali, ovo je priča i o nama samima.

Naklice, prosinac (1974.) 1995. Jozo Vrkić

Grebčine. Najstarije istraženo groblje s 27 grobova iz VIII. stoljeća. Ovaj lokalitet istraživan je 2006/2007. Izgradnja crkve Sv. Ante u II. polovici VII. stoljeća vremenski se poklapa sa starošću ovoga groblja. O značenju ovoga istraživanja 20.9.2009. Slobodna Dalmacija: „Kosti iz Naklice potvrđuju – Hrvati potječu iz Male Azije“.

Gomela na Babljači, (odmah do starog nakličkog naselja Nacle) prema predaji u njoj su ukopana 3 (tri) naoružana vojnika.

Picoke pokopane u Kopačinama

Stipan Pirić (Šala) (brat Joze/Duje i Ante/Smaje) pokopan u Kopačinama ubijen od talijana u II. svjetskom ratu.

Ustaša Kapulica pokopan u II. svjetskom ratu, na Krču, s južne strane ceste gdje je garažu uz kuću sagradila Ljubica Botić rođena Vrkić kćer Tome Vrkića. 1990-tih ona i Petar Tijardović – Škobaj posmrtne ostatke prebacili su obitelji u Cistu Veliku.

Ustaša (Zadranin) pokopan na Plužinama (Bratska zemlja).

Nijemac (Otto) ubiven u Lisičini, ispod litice iza okuči di se klanja Gospi pokopan je između puta i Vilanjskog vira (pod Smrdeljcem)

Kralj Slavac po predaji ukopan je u gomeli jugoistočno iza crkve sv. Ante (od 1974. tu je mrtvačnica). Za pripomenuti je, da je na toj gomeli 30-tih godina XX. stoljeća došlo do fizičkog obračuna između Nakličana i Tagarana, koji su tu došli tražiti zlato kralja Slavca (1074. – 1075.).                     

Duga gomela na Komorjaku.

Gomele – starohrvatski su grebi!

 

21.2.1974. završena mrtvačnica

         Napravljena je u gomeli na jugoistočnoj strani čimatorja crkve sv. Ante. Radovi na mrtvačnici završeni su 21. veljače 1974. (Zanimljivo je za ovu gomelu, da su 1930-tih godina Tugarani došli u ovoj gomeli tražiti zlato, jer je po predaji u njoj pokopan kralj Slavac. Nakličani se protivili, bilo i fizičkih obračuna).

Do tada, nakon Stomarice, Nakličani se ukapaju na Tugarima. Mrtvi su se nosili u kapselima (nosila za mrtvace, lijes). Kapsela su služila samo za nositi mrtvaca. Čuvala su se u mrtvačnici na tugarskom groblju.

Posebna, zajednička, pozlaćena kapsela imali su Pivčevići/Vrkići, koja su izgorila s Pivčevića kućom koju u II. svjetskom ratu zapališe Talijani i četnici.

 

16.01.1963. Umrla Danica (Ivanica) Almić (mater Milana, Marina i Branka).

Na Sv. Antu (17.1.) poslijepodne napadao silni snig s vijavicon, te je prvi put sprovod obavljen u crkvi Sv. Ante, a za ukopat’, autom su je odveli na Tugare. Inače, te 1963. bili su strašni ledi, zima.

 

„Do lita gospodnjeg 1973. nakličani se ukapahu u stomaričke i tugarske grebe“ Ovo piše na zajedničkoj grobnici groblja Komorjak.

• Stomarica (crkva Gospe od Sniga), grebi se nalaze u škripima okolo crkve.
• Tugare (crkva Porođenje Blažene Djevice Marije), grebi u starome uređenome groblju iza crkve. Uz ostale tugarske grebe, nakličkih ima 5 (pet) za odrasle i 3 (tri) dječja (enđeoska).

 

Popis umrlih Nakličana od 1700. do danas možete pogledati ovdje.

Osmrtnice umrlih mještana Naklica možete pogledati ovdje.

 

Groblje komorjak:

Ideja o gradnji groblja na Komorjaku:        Duje Velić

Početak izgradnje puta ka groblju              1955./1956.

Početak izgradnje groblja                                          1966.

Projekt  je napravio                                     Pave Antičević

Epitafe (natpise) na zajedničkoj

grobnici osmislio je                                            Jozo Vrkić

Zajednička grobnica i suhozid koji

daje jajolik oblik groblja, završeni su         1973. godine

Groblje je blagoslovio                               župnik don Jozo Marendić  13. lipnja 1974.

Prvi ukopani mrtvac je                              Stipe Jurišić pok. Ante (Ukopan je   27.12.1974. u zajedničku grobnicu, u gornji red, istočni odjeljak, na prvo mjesto od istoka. Bio je rođen 1893. umro 25.12.1974. živio je u Omišu i Splitu.)

Poljica broj 2 List poljičkog dekanata iz 1977. na stranicama 99-102 Frane Mihanović, župnik iz Gata napisao je:

NAKLICE

N o v o   g r o b l j e

Zalaganjem inž. arh. Pave Antičevića, odbornika zaseoka Naklica, uz novčanu pomoć općine Omiš, novčanim prilozima i radom Nakličana, dovršena je godine 1973. gradnja nakličkog groblja sa zajedničkom grobnicom. Planom je predviđen teren za gradnju i obiteljskih grobnica.

Groblje se nalazi oko 220 metara istočno od stare crkvice svetog Ante u spomenutom zaseoku. U neposrednoj je blizini same kapelice izgrađena i vrlo lijepa mrtvačnica.

Nakličko je groblje blagoslovio župnik Jozo Marendić 13. lipnja 1974.

Kad je riječ o novom nakličkom groblju, ne možemo se zadovoljiti tim suhoparnim podacima. Istina, oni nam kazuju dosta, ali ne kazuju sve. O nakličkom groblju može se, a i treba nešto više reći.

O groblju, o gradnji groblja redovito se malo, ili uopće ne piše. Grob je u nekom smislu kao i knjiga. Često se dogodi, da napisana ostane nezapažena, nepročitana. Tek pokoljenja, koja dolaze, u nju zavire i otkrivaju njezinu važnost.

Sa starim je grobovima nešto drugo. Oni su kao i stara knjiga: što je starija, to je zanimljivija. Ona je predmet proučavanja kao i stari grobovi. Znamo i zašto. Stari grobovi u sebi kriju ostatke određene civilizacije, kulture. Iz njih čitamo povijest naroda, plemena, pojedinaca. U njima su utisnuti tragovi starog načina života. Sve su to razlozi, da se o starim grobovima dosta piše.

Međutim, nakličko je groblje novo. Ali ne samo novo, nego i jedino. A Naklice su staro poljičko naselje. Davno se spominje u hrvatskoj povijesti. Nije to, da Nakličani nisu umirali, pa im nije bilo potrebno groblje. Umirali su kao i svi ostali ljudi. Ali, kako stoji napisano u donjem lijevom razdjeljku nove zajedničke grobnice:

MLOGA STOLIĆA

DO LITA GOSPODNJEGA 1973

NAKLIČANI SE UKAPAHU

U STOMARIČKE I TUGARSKE

GREBE.

     Dođe pak vrijeme i potreba da sagrade vlastito groblje. I sagradiše ga, a u kamenu ploču na zajedničkoj grobnici, u lijevom gornjem uglu urezaše riječi:

OVDI LEŽIMO NA DIDOVINI.

     Dakako, na didovini nakličkoj, na didovini poljičkoj, na didovini hrvatskoj.

Groblje sagradiše u blizini naselja, u kršu, u kamenu i ogradiše kamenim zidom. Zidno kamenje složiše usuho, onako kao bez reda, a opet vrlo skladno. A kamen kako složili da složili uvijek lijepo izgleda. I dobro je, što Nakličani nisu podlegli suvremenoj napasti, da ogradni zid izliju iz cementa.

A neki se graditelji novih poljičkih groblja toj napasti nisu mogli oduprijeti. Cement prevladava u gradnji i groblja i grobnica. A ponekad takvom gradnjom iz cementa nagrdiše divne i neponovljive stare povijesne prostore. Takav je slučaj… (autor se ovdje dalje osvrće na: „…dva nespojiva građevinska izraza, dva svijeta…“ crkve i groblja koji se ne odnose na nakličko groblje. – tekst slobodan bio izostaviti Miljenko Vrkić) …sada ostavimo po strani. Vratimo se nakličkom groblju.

I na prvi bi se pogled po svemu moglo reći, da je to groblje kao i svako drugo seosko groblje. A nije. Sve je obično, ali oblik grobišnog terena, što ga je formirao kameni zid, nije uobičajen. On je jajolika oblika.

Oko tog zida, s izvanjske strane, predviđena je gradnja obiteljskih grobnica, a okvirni grobišni prostor omogućuje lak pristup grobnicama, a  predviđen je za gajenje ukrasnog bilja, cvijeća, zelenila.

I epitafi na zajedničkoj grobnici nisu svagdašnji. Složeni su s osjećajem za mjeru, povijest, kao i sažeto izražavanje, temeljnih kršćanskih istina.

Jajolik oblik groblja nije određivao teren, konfiguracija tla, već ideja koju taj oblik u sebi nosi. Znamo, da je jaje ne samo znak, nego i izvor života. Sve živo iz jajeta. Križ je redovito glavni i dominantni znak i obilježje svih kršćanskih groblja. Suvišno je tumačiti, da je on znak vjere i nade u neumrli život. Križ je utisnut i na nakličkom groblju. Ali, kao da to nije bilo dosta. Nakličani su, davši svom groblju jajolik oblik, htjeli i na taj način, jednostavan i lako čitljiv, ispovjediti svoje kršćansko vjerovanje i u život onkraj groba.

Tu ideju, ali ne tako jasno izraženu, jer je oblik više kružan nego jajolik, nosi u sebi i groblje oko već spomenute crkve svetog Klimenta (u izostavljenom tekstu, opaska M.V.)

Na zajedničkoj grobnici, u gornjem desnom razdjeljku čitamo staru i dobro poznatu istinu kao blagu opomenu svim živima:

KUD ČOVIK IDJE

SMRT SOBOM NOSI.

A ispod toga, u desnom donjem razdjeljku, urezana je prastara kršćanska molitva za preminule:

POKOJ VIČNI DARUJ NAM GOSPODINE.

     A ispod svih tih natpisa, po čitavoj širini zajedničke grobnice kao na temelju naše vjere, Kristu, stoje riječi:

KRISTE ISTINO USKRSNI NAS.

     Sve to govori, da nakličko groblje nije neko „vječno“ počivalište, kako se poneki nadobudni graditelj nove grobnice zna krivo izraziti. Ono je mjesto, u kojemu je, slikovito govoreći, kao u jajetu, a snagom Kristove pobjede nad smrću, položena klica novog, neumrlog života. Grob je samo posljednja postaja na putu do punine života.

I sve je to nekako vidljivo, upravo opipljivo na nakličkom groblju. Tu je na jednostavan način progovorila kršćanska duša sa svojom živom i (još) nenatrunjenom vjerom kao i snagom svoje kršćanske nade.

I na kraju moram reći, da sam nakličko groblje doživio veliko u svojoj jednostavnosti i uvjerljivo u svojoj kršćanskoj izražajnosti.

I utemeljeno na kamenu vrijeme ga neće tako brzo i lako izbrisati. Ni nasljednici ga neće moći preorati. Naselja nestaju, ali groblja ostaju. Sutra će ti grobovi govoriti živima o mrtvima. Nakličani će u njima ostavljati tragove svoga vremena i života. I oni, upravo gradeći grobove, grade, pišu svoju povijest. To nekako čudno zvuči, upravo protuslovno, ali je tako.

I tako su Naklice, danas naselje od četrdesetak obitelji, tek poslije možda 900 godina svoga opstojanja, gradnjom vlastita groblja riješili važno komunalno pitanje. Sad je Nakličanima, uz ono što su prije ostvarili, a potrebno za organizirani društveni i vjerski život, sve na dohvat ruke, pred kućim pragom.

Uvjeren sam, da Nakličanima ne će smetati, što sam tako rano zavirio u njihovu tek napisanu „knjigu“, na koju je prašina vremena tek počela padati.

Frane Mihanović

RADIO SPLIT, Reporteri-amateri u emisiji „Dalmacija u mom oku“,

četvrtkom 9-10 sati, 13. ožujka 2008.

O NAKLIČKOM GROBLJU I RADNOJ AKCIJI

pripovida’ je Miljenko Vrkić

Reporteri-amateri               13. ožujka 2008.

Dobar dan – svaki dan, s Naklica, iz stare Pojičke Republike – pozdravjan sve vas dragi slušateji, moje Po’jičane, Tugarane, a osobito moje mještane s Naklica.

Drago mi je da ovoga trenutka ne slušate vjesti, koje su u zadnje vrime previše crne.

Stotinu puta san se pita, triba li ružne stvari pripovidat, podsjećat, triba li tako davat nikima ideje. Šta imamo od toga, niku pouku, ili poruku, nauk. Šta će to meni, šta će to i vami poštovani slišateji. Kad čovik čuje da se šta ružno dogodi – smuti se, teško mu, zamisli se, obuzme ga tuga, i ‘ko zna šta sve judi unda proživjavaju. Crne vjesti, najčešće su prve, pa i’ unda zovu udarne vjesti! A zašto i’ zovu udarne? Zato šta su prve, najprije njizi objave?

Ja van mislin skroz drukčije. Ne mora to bit, ali ću van reć. Ja mislin, zato, šta udarne vjesti čovika udru dreto uglavu, dadu mu pljusku, i unda ga ošamutu.

Ovo malo crnoga šta san van ispripovida, mora san. Tija bi vas tako podsjetit na onu, kad nebi bilo noći – kako bi svit zna – koliko je lip dan!

A evo van sad, moje udarne vjesti. Ali ne smin naglo. Polako ću van ja to reć, izokola. Makar bi tija da vas i moja udarna vjest udre, ali malo drukčije. Zato pitan, jeste li čuli – a nadan se da jeste – za puno lipo Varaždinsko grobje. Kažu da je najlišpe u Europi. I opet pitan – more li grobje bit lipo. More! Bija san tamo 3 puta, a neman nikoga svoga pokopana. I triba ga poć vidit, nećete zažalit.

Neznan znalite, a zato ću van sad i ispripovidat, da na mojin Naklican isto imamo grobje. Skroz je drukčije od Varaždinskog. Drukčije je od svi grobja koje ste ikad igdi vidili. Zato, i nakličko grobje «Komorjak» tribate doć vidit, i opet, nećete zažalit.

Još nije završeno. A vjest je, priprošle subote, organizirana je radna akcija uređenja pristupnog puta i okoliša našega grobja. Naklice imaju 226 žitelja. Na radnoj akciji bilo nas je 48. Dva bagera su radila, a okolo, razmilili se judi ka’ mravi. Jedni s motikan ravnaju, drugi utiraju koce i vežiju čimprese, treći čiste draču, niki podaštraju smriče i borove, pali se trava među kamenjem i otpilane grane se pale. Jedni su zaduženi, pa napajaju žedne, a navečer nahraniše se i gladni. Rad i zabava. Druženje i pisma. Cilo popodne, i do kasno u noć. ‘Ko to more platit. Toliko žara, toliko jubavi, zadovoljstva. To triba doživit da čovik shvati koliki je to dar Božji!

To van je, poštovani slušateji, ta moja udarna vjest, o lipoti zajedništva, lipoti rada, lipoti jubavi, o srići koja vas prožimje kad dajete, kad pomažete, kad nesebičnošću možete usrićit druge, pa tako i samoga sebe.

Poslušajte još minutu o našemu grobju. Ideja pokojnega Duje Velića, još 1955/56. Projekt našeg arhitekte, Pave Antičevića. U grobje se mrtvi ukapaju od 1974. godine.

Zašto je nakličko grobje drukčije od drugi’? Njegova veličina je u njegovoj jednostavnosti i u njegovoj simbolici. Grebi nisu ukopani u zemju. Grobje ima jajolik oblik, što nije uvjetova’ teren, konfiguracija tla, već ideja koju taj oblik u sebi nosi. Jaje nije samo znak, nego i izvor života, a koji je ovde spojen i s njegovin krajen. Svi grebi ‘rađeni su jedan do drugoga, tako da se dobija taj jajoliki oblik. Na onomu širem vrju zamišljenoga jaja, zajednička je grobnica.

Epitafi na zajedničkoj grobnici nisu svagdašnji. Složeni s osjećajem za mjeru, povjest, sažeto izražavaju temeljnu kršćansku istinu, tako u Poljicima br. 2 piše Don Frane Mihanović, i još navodi kako se na toj grobnici može pročitati stara i dobro poznata istina koja blago opominje sve žive:

KUD ČOVIK IDJE

SMRT SOBOM NOSI

     Napominje i još urezanu prastaru kršćansku molitvu za preminule:

       POKOJ VIČNI DARUJ NAM GOSPODINE

     A natpis: OVDI LEŽIMO NA DIDOVINI, komentira: Dakako, na didovini nakličkoj, na didovini poljičkoj, na didovini hrvatskoj. A bilo je to – 1977. godine.

I zadnje, kao temelj naše vjere, Kristu, stoje riječi:

KRISTE ISTINO USKRSNI NAS

     Između svakoga greba kameni je stup. Grebi su obloženi kamenom. Tako je svaki – polugomela. Gomele su prastari grebi. A ovo cilo grobje, odma je uz Dugu gomelu, veliki greb. I mrtvačnica u polugomili je napravjena, odma uz crkvicu Sv. Ante.

Od te crkvice do grobja, tih 200-tinjak metara prilaznog puta, u subotu smo uređivali. Slavoluk, kameni zidići, čimpresi, borovi i smriči, trava i cviće. Do 13. lipnja ove nan godine, do dana našega zaštitnika, sve bi tribalo završit. Mi nakličani to ‘oćemo i možemo. Bilo bi nepošteno ne naglasiti svesrdnu pomoć naše nan općine, našega Grada Omiša i predanost Jure Velića, presjednika Mjesnoga odbora.

A da nije bilo toga zajedništvo, brige i jubavi prema našemu mistu, ne bi nas na Naklican bilo priko 1000 godina, otkad se selo i spominje.

Radost, sriću i svako dobro van, poštovani slušateji želin. I, uvik – dobre vjesti!