Dr. Nedo (Anđelko) Pavešković
1921. – 2014.
Anđelko Nedo Pavešković rođen je 30. 5. 1921., umro 18. 11. 2014. Dr. Nedo Pavešković rođen je u siromašnoj težačkoj obitelji u bivšoj starodrevnoj hrvatskoj državici Poljica kod Splita. Njegov otac, načitani seoski glavar bio je privržen istini i rodoljublju, a majka uzorna domaćica.
Diplomirao je pravo u Zagrebu 1948. god. Nakon toga položio je sudski pa odvjetnički stručni ispit, te je od 1953. do 1956. god. bio odvjetnik u Gvozdu (tzv. Vrgin Most) i u Slunju. Od 1956. do 1971. god. nalazi se u Kanadi, gdje je diplomirao 1961. god. na Sveučilištu Montreal radnjom The Croatis in Canada (Hrvati u Kanadi). Ova je radnja 1970. god. sažeto objavljena u zborniku Croatia – People, Land, Cultur (Hrvatski narod, zemlja, kultura). Od 1961. do 1965. god. u Kanadi radi kao profesor, a od 1965. do 1971. god. radi u kanadskom državnom arhivu u Ottawi te obavlja druge važne poslove. Godine 1969. doktorira u Montrealu radnjom na francuskom jeziku s naslovom L’activite litteraire et politique de dr. Ante Starčević (Književna i politička djelatnost dr. Ante Starčevića). To je bila prva radnja o Starčeviću koja je urađena izvan granica Hrvatske, o kojemu se vani malo znalo i ono što se znalo bilo je krivo. Važnost ovoga rada jest u tome što je naziv hrvatski jezik stekao sveučilišno priznanje izvan Hrvatske dok je u Hrvatskoj bio naziv za jezik Hrvata hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski (istakao Miljenko Vrkić). Još je, 2005. god. u Hrvatskoj napisao knjigu DR. ANTE STARČEVIĆ, čovjekoljubivi rodoljub međunarodnog usmjerenja.
Nedo je svoj povijesni i stručni rad usmjerio na predmet: Hrvati u svijetu. S tim u svezi, uz ono gore navedeno, pisao je i o svojim Poljicima kao neobičnoj državici, što je uzor glasovite Utopije slavnoga engleskoga mislioca Thomasa Morea. Isticao je i hrvatsko podrijetlo svjetskoga putnika i putopisca Marka Pola, o kojemu je Hrvatska televizija snimila film. Pisao je i o veleskladatelju Josipu Haidenu, koji je hrvatskoga podrijetla.
Dr. Nedo Pavešković godinama je bio UN-ov arhivar u Ženevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicističkim prilozima. U Švicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije.
Gornji životopis o Anđelku Nedu Paveškoviću, Miljenko Vrkić prepisao je iz njegove knjige Dr. ANTE STARČEVIĆ, tiskane u Mostaru 2005. godine. Ovome životopisu treba dodati (jer Nedo u svojoj skromnosti, samozatajnosti, nikada se nije htio isticati) da je perfektno govorio 8 jezika i još se na 4-5 sporazumijevao. Da je s mnogim svjetskim liderima raspravljao i upoznavao ih sa stanjem u Hrvatskoj za Jugoslavije i pri osamostaljenju. Za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u Zagrebu, 27. svibnja 1997. odlikovao ga je REDOM HRVATSKOG PLETERA! Ovo priznanje najrječitije kazuje njegovu iznimnu ljubav prema svojoj domovini, i u svijetu toliko uspješno promicanje njegove i naše Hrvatske!
Hrvatsko Slovo, petak, (datum nejasan) prosi(nac), vjerojatno godina 2014.
Jozo Vrkić
1941.- 2013.
Jozo Vrkić rođen 10. 10. 1941., umro 26. 9. 2013. Rodio se na Naklicama, u Tugarima, kod Omiša. Diplomirao je komparativnu književnost i psihologiju u Zagrebu, gdje je živio i radio kao samostalni književnik. Umro je u Zagrebu u 72. godini. Ukopan je u obiteljsku grobnicu 28. 9. na Naklicama.
Jozo Vrkić njeguje književni izraz kao bitnu sastavnicu svoga pisanja. Putopisna knjiga »Ljuti puti« (1982.), sadrži svu njegovu stilsku »paletu«. U tim svojim putima po zabačenim našim krajevima, sažima i svekoliku svoju književnu tematiku i stilistiku. U »Ljutim putima« prepleće novelističnost (knjige pripovijedaka i kratkih priča »Skučenost« i »Šapat«), dramski naboj: budući da u putopisima ima jako puno razgovora s ljudima (autor je i mnogih radiodrama) te komičnost »Božjega smijeha« (jer je u putopisima česta duhovitost). U njima je i jezik, poput narodnoga u njegovim obradama, jezgrovit i iskričav. Ipak, bitan je u putopisima metaforični i poetični krajolik te neobični ljudi koji su ga napučili, a takav izrazit poetski iskaz pokazuje i njegova najdraža knjiga »Jedina« (koja u životu sretno svršava).
Značajno je njegovo bavljenje »narodnom mudrošću«, a to su dvije knjige u kojima je obradio hrvatsku usmenu baštinu o nadnaravnim bićima, kakve su »Hrvatske bajke« te »Vražja družba«. Poput njegova duhovnog oca Čehova, o kojemu je napisao knjigu, okušava se u različitim »rodovima i vrstama«, ponajprije kako bi se iživio u svojim stilskim vježbama. Ali, u Antona Pavloviča medicina je zakonita žena, a književnost ljubavnica – dok je Vrkiću književnost zakonita žena, a priroda mu je ljubavnica.
Objavio je pripovijetke Skučenost (1968., drugo promijenjeno izdanje 1998.), putopise Ljuti puti (1982.) i Modre oči Lijepe Naše (2010.), romane za djecu Ptice ne šute (1976.) i Bijeli svijet (1990.), novele Šapat (1996.), smješice Božji smijeh (1997.), drame Rastava (1997.), eseje i prosudbe Poratnik (1998.), pripovijest Jedina (1999.), putovanje Čehovljevim putopisima I u Sibiru žive ljudi (2003.), mrvice iz dnevnika 1971. – 2001. Strah od sjene (2007.) te dvadesetak radiodrama i radiokomedija, a javio se još i televizijskim scenarijima. Izabrao je i obradio Hrvatske bajke (1993., osmo izdanje 1997.) i hrvatske mitske predaje Vražja družba (1991., treće, dopunjeno izdanje 1997.), koje u dodatku imaju Rječnik mitskih bića u Hrvata, te Hrvatske smješice i druge šaljive narodne priče (2005.). Objavio je i ilustrirana izdanja: hrvatske basne i priče o životinjama Vuk i janje (2005.), hrvatske šaljive narodne priče Mačkova družina (2005.), hrvatske narodne bajke Bajke iz čitanke (2006.), izbor onih koje su uvrštene u desetak čitanka, priručnika i izbora za lektiru, hrvatske šaljive narodne bajke Kraljevna se nasmijala (2008.) te hrvatske narodne bajke i priče o vilama Cvjetnjak velebitskih vila (2011.). U Poljičkome zborniku (1968.) prikupio je pregršt poslovica iz rodnoga kraja, a pod naslovom Vražja družba izvedena mu je i radiodrama (1993.) te kazališna predstava (1994.).
Gotovo četrdeset godina piše o prirodnim čudesima, o čemu je objelodanio zagonetke iz prirode Mudra sova (2001.), pitalice iz prirode Mudra sova (2002.), prirodoslavlje Mudra sova (2003.), čudne zgode iz naše prirode Bijela vrana (2006.), hude zgode iz naše prirode Crna vrana (2009.) i knjigu Divlja naša, od zagrebačkog kita do radošićkog bika (2008.). Posljednju knjigu putopisa Ljuti puti, od Mljeta do Kruča, priredo je pred kraj života, a objavljena je nakon njegove smrti 2014. godine.
Dobio je desetak književnih nagrada i zastupljen je u nekoliko antologija novela, putopisa i bajka.
Anđelko Novaković
1951 – 2003.
Anđelko Novaković rođen na Priku 1. 8. 1951., umro 26. 9. 2003. Iznenada preminuo u 53. godini. 30. 9. 2003. pokopan na nakličkom groblju Komorjak.
(Matica Hrvatska):
Preminuo je pjesnik, esejist i kritičar Anđelko Novaković, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, jedan od najistaknutijih voditelja književnih tribina i promotora književne riječi na suvremenoj hrvatskoj kulturnoj sceni. Anđelko Novaković rođen je 1951. u Priku kraj Omiša, diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a do 1990. radio je kao stručni suradnik u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Ostavio je iza sebe mnoga književna istraživanja, kao što su knjige Pet stoljeća hrvatske filologije, koju je uredio s Božidarom Petračem i Draženom Budišom i Jedan uvod u Marinkovićevo djelo, a objavio je i pjesničku zbirku Anđeli utihe u ornjima razlike.
Anđelko Novaković na široj kulturnoj i medijskoj sceni zapamćen je kao predani organizator književnih predstavljanja i tribina, kojima je njegovao dostojanstvo književne riječi, tako potrebne u vremenima kojekakvih žustrih trendova, često nesklonih klasičnom duhu literature. I svojim književnim skitnjama, od juga do sjevera, širenjem manifestacija, od susreta Dobrojutro more u Podstrani do dana posvećenih Josipu Pupačiću, Anđelko Novaković čuvao je hrvatsku književnu baštinu, ne knjiški, nego živo, putopisno, povezujući duhove pisaca i duhove njihovih rodnih krajeva. Iz vizure javnosti, Društvo hrvatskih književnika najživlje je bilo u segmentu promotivnih djelatnosti koje je Anđelko Novaković redovito organizirao, kojima je naspram pomodne destrukcije njegovao baš impresiju, ne dopuštajući da u javnosti zaspe pravi duh literature.
Pa i u još svježim vremenima raskola u DHK Anđelko Novaković časno je ostao u ulozi branitelja tradicije i dostojanstva jedne stoljetne i često nepravedno osporavane književne institucije.
Anđelko Novaković ostavio je iza sebe i niz drugih aktivnosti — organizirao je mnoge znanstvene skupove i izložbe, bio je predsjednik Društva Poljičana Sv. Jure, urednik omiške »Morske vile« i tajnikom sekcije DHK i Hrvatskoga centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu.
Pave Antičević
dipl. ing. arh. 1934. – 2017.
Pave Antičević rodio se na Naklicama 19.1.1934. gdje je i završio osnovnu školu, Srednju tehničku – smjer arhitekture završio je u Splitu, a arhitekturu diplomira u Ljubljani. Zaposlen je bio u „Melioraciji“, Vojno-stambenom fondu i PIS-u u Splitu, gdje je i živio, ali uvijek s mislima i duhom na Naklicama, i s nevjerojatnom vizijom za budućnost.
Pave je sebi zadao 5 (pet) plemenitih zadaća za unapređenje života na Naklicama, na njima je radio, izgarao i provodio ih u djelo:
- Škola
- Voda
- Otpadnuće (ukinuće) Graca i
- Športski centar Vinine
- Groblje sa središnjim križem i mrtvačnica
- Škola
Od 6. veljače 1930. godine, do rujna 1983. škola se na Naklicama održavala po privatnim kućama. Pave je shvaćao značaj škole u selu, te je projektirao „Dom“ na Naklicama – Poljoprivredne zadruge Tugare, s prostorom za školu i čitaonicu s kaminom kao okupljalište mještana. U rujnu 1983. škola se iz kuće Ante Pirića – Talije preselila u „Dom“, koji polako preuzima naziv u „Škola“. Pavina vizija kulturnih događanja u projektom predviđenoj čitaonici, na žalost, do danas nije realizirana. Vjerujem da će mlađi naraštaji doći do spoznaje o toj Pavinoj vrijednoj viziji, osobito što je škola na Naklicama zatvorena u lipnju 1991. godine.
- Voda
Kad je 1985. započeta izgradnja I. etape Zapadnog ogranka vodovoda „Srednja Poljica“, nije bilo predviđeno odvajanje ogranka za Naklice. Pave je iskoristio svoja poznanstva, dao je napraviti svu potrebitu projektnu dokumentaciju, i osigurao sponzore koji su tu dokumentaciju platili. Kada je glavni vodovod s iskopima rađen kroz Sridivicu, pred „gotov čin“ dovodi investitora, te se gradi u tom trenutku nepredviđeni ogranak za Naklice.
- Otpadnuće Graca
Prvih godina iza II. svjetskog rata (1948./49.) započeta je gradnja ceste Brdine (100-tinjak metara istočno od raskršća ceste za Naklice) – Brnistra (koja se trebala spojiti s postojećom cestom u Stranama nešto iznad zadnje okuči prema Gatima). Napravljeni su potporni zidovi, djelomično izravnat kolnik prema Konalu, u dužini 200-300 metara. Stalo, nikad se nije nastavilo. Pavu je to potaklo, te je našao sponzora i dao izraditi posve drugačiju projektnu dokumentaciju u odnosu na prije nabrojene započete radove. Dokumentacija je završena 1969./70. godine, i „odmarla“ se u ladicama „Cestara“. Prvih 1990.-tih godina Pave se sastao s Verom Pivčević Stanić, koja je svjesna svoje bolesti, željna nešto učiniti za svoj rodni kraj. Pave s mukom pronalazi dokumentaciju, daje Veri, a ona je sve učinila, te radovi započinju 1999. Na žalost, Vera umire 2001. i nije dočekala otvaranje spoja cesta s Konala do Strana, koje je upriličeno 21. kolovoza 2003. godine
- Športski centar Vinine
Na ledinama Vinina oduvijek se igra balun i balote.
Ideja izgradnje polivalentnog sportskog centra na Vininama, kod Pave se javlja 1972. godine. Svojom vjerom, znanjem i upornošću uspijeva da Naklički vlasnici, njih 10, zemljište daruju, dok za Zakučane pribavlja skromna sredstva (od općine Omiš) i isplaćuje ih za staru kuću. Pravi nacrte kuće sportaša s tuševima i WC-ima. U toj kući može se igrati stolni tenis, događati se razne zabave, izložbe, slaviti razne događaje: rođendane, krštenja, pričesti, krizme, itd., itd…. Projektnom dokumentacijom Športski centar obuhvaća igralište za mali nogomet, rukomet, košarku, tenis, odbojku i boćalište. Do 1988. organizira uređenje terena: iskope, nasipanja, poravnanja. Nakon toga betoniranje okolnih zidova, izgradnju boćališta, i svu pripremu za asfaltiranje, te uz financiranje Grada Omiša 2005. i asfaltiranje terena. I dalje neumorno inzistira na izgradnji kuće sportaša, ogradi oko sportskog centra, zavidna je njegova aktivnost.
Kod izgradnje četverostaznog boćališta na Komorjaku 2003/2004 napravio je projektnu dokumentaciju.
- Groblje
Ideja o izgradnji groblja potekla je od Duje Velića, koji je živio na Priku. S još nekim starijim ljudima izražavao je zabrinutost o izgradnji groblja na Komorjaku, a glede kamenitoga terena. Predlagao je izgradnju na Krču ili na Brdinama.
Pave je napravio glavni i izvedbeni projekt za groblje na Komorjaku, te uz suglasnost MO s predsjednikom Marinkom Pivčevićem, odlučeno je, i počelo se 1960.-tih godina dobrovoljnim radnim akcijama intenzivno raditi, najprije put, a potom zajedničku grobnicu i mrtvačnicu. Nadalje, Pave je osigurao uređenje terena miniranjem, pratio i u „hodu“ rješavao možebitne dvojbe, rješenje hortikulture, kao i središnji križ za kojega je sredstva osigurao brat mu Rino.
Mrtvačnicu su htjeli raditi unutar čimatorja crkve Sv. Ante, ispred ulaza u današnju. Pave je inzistirao da je ukopaju u gomelu. Sada, i mrtvačnica i grebi ustvari su polugomela. Kada znamo da su gomile Ilirski i starohrvatski grobovi, ovo je povijesno i simbolično – jedinstveno!
Pave, svojim doprinosom kakvoći i ljepoti življenja na njegovim i našim Naklicama, zadužio je živuće Nakličane kao i buduće naraštaje da uživaju život, da očuvaju i rade na ostvarenju njegovih nedovršenih ideja.
Počivaj u miru u ljepoti kojoj si silno doprinio!