Soparnik, prezentacija na kominima
10.3.2007. Naklički komin na GAST-u (Žnjan) u Splitu
13.9.2007. Grupa Nakličana za komine – u Zagrebu.
Na Eko-etno sajmu Zagrebačkog velesajma bilo se 13. i 14. 9. Spavalo se u hotelu u Oroslavlju. 15. 9. kombijem se obišao Trakošćan, te Varaždin, a na povratku se vozilo preko Plješivice, Plitvica i na autocestu u Otočcu (u grupi za komin bili su: Draga i Kažo Čorić, Miranda i Nikša Tijardović, Milena i Jure Velić, Zvjezdana i Miljenko Vrkić, te Filip Velić, dok su se na put znali priključiti Anđelka i Ante Lovrić).
20.-22.2.2008. VODICE,
V. simpozij gastronomije, turizma i prehrane Svijet hrane
Pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja i Ministarstva turizma RH
«POLJIČKI SOPARNIK»
(predavač Miljenko Vrkić)
Poštovane dame i gospodo, sve vas pozdravljam, i želim, da ostatak ovoga simpozija provedete ugodno i korisno. Nadam se da će vam i moje pripovijedanje u tome pomoći, a govorit ću vam o jednom iznimnom, starom poljičkom jelu, o poljičkom soparniku, kojega se još naziva, zeljenik ili uljenjak.
Poljički soparnik! Poljički? Znači da se spravlja u Poljicima.
Prije svega, želim vas upoznati s poljičkim krajem.
Ime Poljica? Naziv je to za mala polja, poljca. U Hrvatskoj ima puno malih polja, pa onda ima i puno Poljica. Poljica o kojima želim govoriti, nisu ni selo, ni mjesto, niti su grad, to je područje, kraj, jugoistočno od Splita, čije su povijesne granice: od ušća rijeke Cetine u Omišu – obalom – do ušća rijeke Žrnovnice na Strožancu, svega 7-8 kilometara od Splita. Zatim granica ide rijekom Žrnovnicom do njezina vrila. Penje se preko Mosora, spušta na rijeku Cetinu par kilometara nizvodno od Trilja. Odatle, Cetinom do ušća – opet u Omišu. Površina ovoga našega poljičkoga kraja iznosi 233 kvadratna kilometra.
U povijesti, a i danas, Poljica su poznata kao Poljička Republika, a koju su još zvali Poljičkom Knežijom ili Župom poljičkom. Sedam stoljeća stara Poljička Republika ima svoju samoupravu, samostojnost, samostalnost, koja je regulirana Poljičkim statutom utemeljenom na običajnom pravu. Valja napomenuti da su austrougarske, turske i mletačke vlasti, Poljičanima, svi oni, i vazda, odobravali i uvažavali uživanje posebnih povlastica koje su proizlazile iz Poljičkoga Statuta.
Središte Poljica tvori planina Mosor. Poljica se dijele na 3 mikroregije: Gornja, Srednja i Donja Poljica.
Gornja Poljica zahvaćaju sjeverni hrbat Mosora. Više su pogodna za stočarstvo, a malo tla za obradu iskorištavalo se za uzgoj ozime pšenice, i iznimno kvalitetnog bijelog i crvenog luka (kapule).
U Srednjim Poljicima, na južnim obroncima Mosora, na terasastim zemljištima, najviše se uzgaja vinova loza i povrće, a u zadnje vrijeme i voće.
Donja Poljica – u njima je najviše maslina i smokava, a na Strožancu je bilo 16 solana.
Poznata je razmjena dobara između ovih poljičkih mikroregija, te su tako svi – imali sve.
Život Poljičkih obitelji, koje su često imale veliki broj članova, najviše se odvijao na kominu. Komin, to je otvoreno ognjište. Imala ga je svaka obitelj! Sve do polovice prošloga stoljeća, a u nekim obiteljima i znatno kasnije, pa i danas, na kominu se sprema hrana, kuha se i peče, na kominu se jede. Sve prohladne i hladne večeri provodile su se na kominu, jer tu je vatra, oganj, tu se grijalo. Na kominu, često, nije bila samo obitelj. To su bila sastajališta više obitelji, ili sastajalište određenoga naraštaja. Tu, na kominu, pričale su se priče i dogodovštine, tu se pjevalo, igralo, zabavljalo, zagledalo i zaljubljivalo, bila su sijela. Najviše društvenoga života odvijalo se na kominu.
Do prije 70-tak godina, vrlo malo osoba bilo je zaposleno. Živjelo se od stočarstva, a posebice od poljoprivrede. Obrađivala se svaka škrapa, pasika ili dočić. Sela su građena na rubu polja, da se sačuva svaki pedalj obradive zemlje. I, sve se ručno, motikan i mašklinin obrađivalo. Nešto se, doduše oralo, volin ili konjima. Nije bilo nikakvih strojeva – traktora. Zanimljivo je i danas pogledati Kostanjsku ljut i Selačku ljut, pa i dijelove oko Blata na Cetini, kako je kamenu otrgnuta zemlja, kako škrapa daje život! Poštovana gospodo, nađite načina da ovo vidite!
Kada bi bila sezona velikih, težih radova, posebice je to bilo izraženo kad se uskopavalo ili raskopavalo vinograd, puntalo ili krčilo, pa i sijalo – seljaku su pomagali težaci. Težak, naziv je za ratara. Rijetko je bilo da težak radi na nadnicu, koja bi se onda isplaćivala u naturi. Težaci su išli pomoći susjedu, prijatelju. Tako bi grupa oko 5-6 težaka zajedno kopala dan/dva u jednoga, zatim u drugoga, trećega…, sve je lakše u društvu!
U Poljicima nije bio običaj da žena u polju kopa. Sve fizičke, teže poslove radili su muškarci. Žene su obavljale poslove u kući, oko djece i pripremale su, kuhale hranu. Zvali su ih stopanjice.
Poštovani, ovim pripovijedanjem htio sam naglasiti značenje ognjišta, zajedništvo obitelji, dio načina življenja poljičkih naraštaja.
Ako sam vam uspio bar malo približiti život u staroj Poljičkoj Republici, onda ćete lakše shvatiti kultnu poljičku hranu – soparnik.
Stopanjice, kao i današnje domaćice, svakodnevno izmišljaju što će spremiti za ručak, večeru. Kojima je bilo lakše? Danas, zaradi dvojbe od prevelika izbora hrane, ili, našim stopanjicama koje su imale velike obitelji – i, uvijek isti, i vrlo skučen izbor hrane. Stopanjice su pripremale ono što su imale.
Tako se kaže da je naš soparnik nastao gotovo sam od sebe. Napravljen je od priprostih, malobrojnih proizvoda. Napravljen je na priprost način, opet samo s onim što su imali, uz, na kominu vatru! Soparnik se peče na golu kominu u žeravi s lugom!
Soparnik je posno, nemasno, nemrsno jelo, jelo kojemu se skoro svaki Poljičanin raduje, i oni, koji su ga kušali – ponovno ga požele.
Nakon trudna dana, težacima za večerom bio je omiljena hrana. Kaže se da riba triba tri puta da pliva. Soparnik, 2 puta – u ulju, i u vinu. Soparnik «ljubi» vino, i zajedno, toliko su kripni, hranjivi, da su umornim težacima vrlo brzo vraćali snagu.
Na Veliki Petak, na Badnjak, sada u korizmi, i u sve posne dane, soparnik je u Poljicima nezaobilazan. Postao je toliko omiljen da se danas nudi na svim domjencima. Kao predjelo nudi se na pirovima (svadbama), seoskim, i svim mogućim feštama. U Dugome Ratu, već nekoliko godina, organizira se Festival soparnika.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske svojim rješenjem, od 3. rujna 2007. godine, soparnik je proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom.
Soparnik je, dakle, postao traženi specijalitet. Kako bi se zadovoljilo tržište, počela se improvizirati njegova proizvodnja. Peče ga se na pećima, u pećnicama, na limovima koji se plinom griju. Pokušava ga se pripremiti na kojekakve načine – samo da na soparnik sliči.
Nama u Poljicima želja je očuvati izvornost soparnika, okus, tradicijski način njegova pečenja. Zato smo započeli postupak njegove registracije Oznakom zemljopisnog podrijetla. Znate onu staru izreku: «Bolje da propadne selo nego običaj.» A nije u pitanju samo običaj. Za proizvodnju i prodaju izvornog soparnika, podneseno je puno zahtjeva. Problem je u tradicijskom načinu njegova pečenja, i kontroli kvalitete. Vjerujem da će registracija Poljičkog soparnika Oznakom zemljopisnog podrijetla mnogim poljičkim obiteljima omogućiti ne samo dopunsku nego i osnovnu zaradu. Mlađe će obitelji potaknuti da ostanu na selu ili, čak, da se vrate na selo!
Frano Ivanišević, u svojoj poznatoj i iznimno vrijednoj etnografskoj monografiji «POLJICA, Narodni život i običaji», koja je tiskana u Zagrebu 1903. – 1906. godine, dakle, prije više od stotinu godina, piše: «Zeljenik, soparnik ili uljenjak čini se od zelja (blitve), vina brašna (cvita), malo kapule i ulja. To je najmilija jizbina u Poljicin i ne zna se, ima li ‘di u kojen drugon mistu podalje Poljica.»
Dakle, Poljički soparnik, prehrambeni je proizvod od razvaljanoga tijesta ispunjenoga blitvom i kapulom, ispečen na ujarenom kominu u žeravi s lugom. Tako ispečen namaže se istučenim lukom i maslinovim uljem te se reže na vete ili komade oblika romba – i tako se nudi. Obično se uzimlje izravno sa sinije.
Valja spomenuti da su svi sastojci soparnika dostupni na prostoru stare Poljičke Republike, a to su:
- pšenično brašno, blitva, kapula, luk, ulje i sol!
Obični pripravci nadohvat ruke. Napravit soparnik i ispeći ga na prastari način, jednostavno je, a iznimno zahtjevno. Treba snage, puno truda, znanja i vještine.
Zamorno bi bilo, a i vremena bi trebalo, da vam potanko ispripovijedam cijeli postupak pripreme i pečenja soparnika. Valjalo bi vam doći u našu staru Poljičku Republiku, i to vidjeti, to doživjeti.
Za 20-ak minuta moći ćete kušati taj naš iznimni specijalitet.
Poštovane dame i gospodo, USLAST VAM!
Gornja slika, i dva teksta ispod, preslikani su iz „Svijet hrane“ broj 9 – svibanj/lipanj 2008
5.-9.3.2008. Naklički komin na GAST-u (Žnjan) u Splitu
24.7.2008. Naklički komin napravljen
Izrađen je od starih greda, a kasnije je služio u akcijama prezentacije soparnika na Petričevu u Podstrani, Zagrebu, Dugom Ratu, na Naklicama (30.8.)…
2.8.2008. Naklički komin na Petričevu u Podstrani.
30.8.2008. Fešta sela
Komin, opasan gredama kao kužina, uza zid Pivčevića pojate, a uz kuću u produžetku prema jugu – stolovi. Gradelavalo se, a osobito su dica uživala u čevapima. Do kasni ura igra mure i ćakule.
16.9.2008.
Prezentacija soparnika na Eko-etno sajmu Zagrebačkog velesajma:
