Turistički izlet – moguća poučna, biciklistička staza

Lisičina – Naklice – Komorjak (ili obratno)

(što vidjeti, i kakve priče ispričati/čuti)

2013.-2014.

Fotografije, tekst i obrada – Miljenko Vrkić,

prijedlozi, kritike, komentari, sa zahvalnošću na: miljenko.vrkic@st.t-com.hr ; (021) 874-555; 098 778-774; Skype: miljenkona

Ova fotografija „Pogled s Fortice“ orijentir je Vaše šetnje kroz Lisičinu do Naklica i po Komorjaku.

Polazak s Prika, uz Lisičinu do Naklica i po Komorjaku, prate fotografije slijedom Vašega pogleda, a tekst, priča, skreće Vam pozornost i ukazuje na neke pojedinosti, događanja ili predaje o mjestu gdje se trenutno nalazite i (ili) o mjestu koje trenutno vidite.

Krenimo!

Lisičina

Lisičina je dobila ime po lisicama. Kad njome krenete, s Prika (Omiš), na lijevoj strani vam je Babljača (Babnjača), na desnoj Komorjak (fotografija lijevo). Između njih teče potok Lisičina (Bila).

Stari put kroz Lisičinu sagrađen je 1897/1898. godine. „Poljica“, list poljičkog dekanata br.12. iz 1987. godine, str. 104): „Na 19. lipnja 1897. na 8 uri uvečer krupa otukla sve polje, te sasvim uništila žito, višnje i vinograde. Slične se ne spominju ni stariji ljudi. Država priskočila u pomoć sa F. 4.000. Tom svotom sagradi se put uz Lisičinu, uz Sukmas i Ostrog i od sv. Nikole do župske Crkve.“ (istakao M.V.)

Na samome početku, potok Lisičina (Bila) premošćen je starim kamenim mostom, građenim na „volat“ (forografija gore), koji je pokaldrman. Veći dio puta kroz Lisičinu također je uređen kaldrmom.

Nakon 200-stotinjak metara (10-tak metara iza dvije uzastopne okuke) uz put se nalazi kameni križ s uklesanim križem. Ante Almić (Karlin), na tome je dijelu puta 1918. godine preminuo nak-on srčanog udara, vjerojatno izazvanog toga dana nezadovoljstvom presude o nekoj zemlji. Križ je postavila obitelj, njemu u spomen.

Iza slijedeće okuke okrećete se prema istoku. Pri vrhu, prije slijedeće okuke, pogled „puca“ na Omiš:

A za još ljepši pogled, još naprijed, okuka, krećete prema zapadu i birate položaj i trenutak za nove užitke, prema moru, ili prema…

Ako prolazite koncem mjeseca travnja, s desne strane (strana Komorjaka), među liticama vidjet ćete mnoštvo cvjetova Jadranske perunike (Iris pseudopallida) i (ili) nacionalnog cvijeta Lijepe naše (Iris croatica).

a zatim…

S lijeve strane (fotografija gore), posred Babljače (Babnjače), teško dostupna je Pećina Đorđuka Stipana. Do nje se dolazi spuštajući se s Babljače. U XVI. stoljeću, predaja kaže, u strahu od Turaka, u pećinu se sakrili Nakličani koji su živjeli na Babljači (naselja Nacle, gore, i danas ostaci vidljivi). Vodio ih Stipan Đorđuk, koji je „mogao raskoračit’ se s Babljače na Komorjak“. Ogradili jedini ulaz u pećinu (napravili vrata, i danas izvrsno očuvana, a vidljiva s Komorjaka). Turci nisu mogli k njima, pa su u Lisičini, podno pećine, čekali da izgladne. Đorđuk sjekirom siječe zadnji sir. Polovica sira otkotrlja se na Turke. A oni: „Manimo se ćorava posla, kad nas ovi sirom tuku – nikad neće izgladnjeti“. Turci pokupe šatore i odoše. Tako se Nakličani spasili.

Čudesne boje litice Komorjaka, a smokva!

Božanstvo raznolikosti.

Fotografija gore: pokaldrmani put s kamenom ogradom.

Na fotografiji lijevo može se vidjeti propust koji svjedoči o pedantnom i temeljitom pristupu izgradnje puta.

Svake godine, u kasno proljeće organizira se čišćenje i uređivanje Lisičine.

Na fotografiji dolje, odmor je grupe Nakličana koji u druženju, s radošću, volonterski uljepšavaju ovaj put, kojim mnogi turisti rado prolaze, a s Naklica se znaju spustiti biciklisti, kao i poneki motorista, ili čak voziti i uz Lisičinu.

Godine 2007. bager s kojim se 300-tinjak metara niže sanirao odron kamenja na put (vidi u sklopu prije viđenih fotografija – s nadnevkom 21.6.2007.), na ovome dijelu puta (fotografija gore lijevo) otkopan je ovaj kamen (fotografija gore desno), koji označava da je tu pola puta Naklice-Omiš, te pola potrebna vremena za prijeći cijeli taj put (brzo hodajući Naklice – Omiš. Za natrag, treba više vremena).

Na prve dvije slike ispod, isti je bunar, s različitih mjesta fotografiran. A ispod njih, lijeva fotografija snimljena je s Babljače u dnu koje se vidi bunar s dviju fotografija, dok desna fotografija pokazuje jedan od niza uzvodnih nešto plićih bunara. U svim tim bunarima mlađi Nakličani se često kupaju, a naraštaji Nakličkih djevojaka i momaka u njima su naučili i plivati.

Slika gore: Vilanjski vir, u kojem se po predaji vile kupaju. Odmah iznad (desni natpis na slici) ulaz je u pećinu gdje su se Nakličani skrivali za bombardiranja u II. svjetskom ratu.

Ove dvije fotografije snimljene su u razmaku od 10-tak metara. Kada se penjete prema Naklicama, trebate se osvrnuti natrag da vidite što pokazuje fotografija gore lijevo.

Fotografija gore desno pokazuje put – 100-tinjak metara ispred Naklica.

Naklice

Na Naklicama ste, odmah ispod čimatorja crkvice sv. Ante. Na fotografiji gore – pa naprijed, okupljalište je i mladih i starih. Društvene prostorije, zog za balote i boćalište.

Godine 1080. prvi je spomen Naklica u Supetarskom kartularu (Registar samostana sv. Petra u Selu):

O spomenu Naklica u Supetarskom kartularu, pisano je u mnogim raspravama. Rasprave se odnose na dvojbu slobodnih seljaka (termin „villanus“).

Ante Laušić: Prilog proučavanju staleških razlika i društveno-gospodarskih odnosa u srednjovjekovnim Poljicima, str. 13

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – INSTITUT ZA HRVATSKU POVIJEST

RADOVI Vol. 15, Zagreb, 1982. :

b) Slobodni seljaci

Pitanje slobodnih seljaka u PS (Poljičkom statutu, opaska M.V.), nazvanih pučanima, što vjerojatno po značenju odgovara terminu „villanus“ u Supetarskom kartularu s početka XII. st., još je uvijek predmet neriješene rasprave u hrvatskoj historiografiji, koja traje od Račkog do danas. Termin „villanus“ zapisan je i sačuvan baš na teritoriju Poljica, u XI. st., u vrijeme poznatog vlastelina Petra Crnog. Petar i njegova žena Ana daruju (1080. god.) crkvi i samostanu sv. Petra u Selu neke svoje zemlje, među njima i one u Naklicama, koje je Petar Crni dobio pošto je prethodno izbavio nekog Nakličanina Semjana od razbojnika ili gusara za 40 bizantskih zlatnika. Pogodba između vlastelina Petra i Nakličanina izvršena je pred crkvom sv. Marije u Naklicama u nazočnosti po imenu naznačenih plemića te svih stanovnika Naklica i nekih Splićana koji su došli s Petrom Crnim: „Et hec conuentio ac diffinitio Facta fuit ante ecclesiam in Nacle coram his hobilibus… et omnibus eiustem loci uillanis, ac coram testibus aliis, quos a Spalato mecum duxi“26“

(sve istaknuto, istakao Miljenko Vrkić)

Naklice – tumačenje imena

POLJIČKI ZBORNIK, svezak drugi, 1971.

Ante Škobalj: DVA NIZA STAROHRVATSKIH CRKVICA U POLJIČKOM PRIMORJU

Bilješka 22. str. 134 (doslovni prijepis):

„Rački, n. dj. str.130: „Ibidem comparavimus vineam a presbitero sancti Maximi; – str.133: „Emi vineas de Uilcimiro fratre Prede, subtus ecclesia sancti Maximi, quae fuit Arabizo“; – str. 133: „Denique emi de muliere Beneda et ex filiis suis vineam, quae est suptus sancta Maria, quae vocatur Nacle prope mare“. (podvukao i istakao Miljenko Vrkić), te A. Škobalj dalje navodi:

„Ovdje je zgodno napomenuti još jedno mišljenje tugarskog župnika Joze Marendića, što ga je dao u spomenutom osvrtu s obzirom na moje tumačenje imena Naklice iz riječi Naklo, dotično Naklon (završetak visoravni, koja se spušta prema dolini rijeke ili polja). Stručnjaci izvode to ime iz riječi „na kal“, dotično „na k’l“. Jozo Marendić, poznavajući taj kraj i hridine, na kojima se to selo nalazi, tvrdi da bi to ime moglo nastati od pogrešnog prepisivanja riječi: „Na klise“, gdje se glas „s“ pretvara u „c“, i dolazi do oblika „Naklice“. Međutim, u starim dokumentima, kao što je taj navedeni, to se selo dotično crkva na Stomarici, koja se upravo nalazi na tim klisurama, to jest „na klise“, ne zove tako, nego jednostavno „Nakle“. Tu pak nema ni blata ni „kala“, da bi mogla nastati iz toga korijena. Položaj je, međutim, takav da se planina „naklanja“ prema koritu rijeke Cetine, te je vjerojatnije, da to ime dolazi iz ovog korijena. Sličan položaj, premda mnogo niži, ali koji se isto tako „naklanja“ prema Buškom blatu, imamo u selu Grabovici kod Livna, a taj se položaj, na kojemu nema ni blata, ni kala, ni izvora, a ni kakvih „klisura“, zove čisto „Naklo“ s uzlaznim naglaskom koji mi je dao povoda za ovakvo tumačenje.“

Boćanje i balote:

Boćari Naklica organizirano djeluju kroz BK „Naklice“ od 1984. godine. Početkom 1990-tih još je bio BK „Nesklad“ (1995. pripojio se BK „Naklicama“). Tako, 1993. i 1994. od ukupno 54 boćarska kluba I. i II. lige u Hrvatskoj – 2 su bila s Naklica. Godine 2006. BK „Naklice“ (dolje lijevo – slika iz 2010.) natječe se u I. hrvatskoj boćarskoj ligi. Od 2008. (BK „Naklice 2“ koji se preimenovao u BK „Sv. Ante“) ponovo na Naklicama djeluje još jedan boćarski klub.

Slika gore desno: doček kadeta prvaka, slika gore: Stipe Pivčević, Duje Pirić

Nakličkih boćara ima (i bilo je) reprezentativaca i hrvatskih prvaka. 10.-13. 7.2013. na Prvenstvu Hrvatske – kadeti, Stipe Pivčević i Duje Pirić za BK „Naklice“ osvajaju:

Ukupno, od 6 disciplina, u 5 disciplina 8 medalja:

Stipe & Duje po 2 (dvije) zlatne – kao par + štafeta – PRVACI HRVATSKE

Stipe Pivčević 1 (jedna) zlatna – precizno izbijanje – PRVAK HRVATSKE

Stipe Pivčević +1 (jedno) srebro – pojedinac + 1 (jedna) bronca – krug

Duje Pirić + 1 (jedna) bronca – precizno izbijanje

Balote! Naklički balotaši oduvijek su među najboljima u okolici i šire. Ljeti se ovdje tradicijski održavaju turniri (samo mještani) muških, žensko-muških parova, pojedinaca, te žena i djece.

Crkva sv. Ante izgrađena u II. polovici VII. stoljeća. Na to ukazuje gljivasti svod, sadreni krov, u zidu pronađeno skupljalište svetog ulja. Južna vrata na crkvici zazidana su u XII. stoljeću (Prijavnica Ministarstvu kulture – Konzervatorski odjel Split RST-1117 od 15. rujna 2003.), za više: u župi vidi crkva sv. Ante.

Vrata zazidana u XII. stoljeću.

Sjeverno, iza crkve, pogled vam odluta na zelenu Njivicu i „Kroz Brnistru“ – cestu iz Omiša prema Gatima (dolje lijevo), a 30-tak metara od crkve, cestom (dolje desno), putokaz Vas upućuje ka Gospi od Sniga (Stomarica).

Iza crkve je mrtvačnica, a ulaz u nju je iz čimatorja (slika dolje). Mrtvačnica je cijela u gomili. Gomile su ilirski i starohrvatski grobovi. Po predaji, u ovoj gomili pokopan je kralj Slavac. Interesantno je, da su oko 1930-tih godina Trušani došli na Naklice, u njoj tražiti zlato. Nakličani se protivili, pa je bilo i fizičkih obračuna.

Da tragova zakopanih ostataka drevnih potrepština, posuda i pribora, uz kazivanja starijih Nakličana, potvrđuje nam i Stipe Tijardović koji je (2013.) iz Kanade došao u posjet rodnome kraju (fotografija dolje). Vrlo je zanimljiva predaja o ovdje pokopanome kralju Slavcu. Zapise o njemu donosimo u nastavku, iza donje slike.

Kralj Slavac spominje se jedino u Supetarskom kartularu 1080. godine. Mnoge su dvojbe o njemu: Je li uopće bio kralj? Kada je bio? Kada je preminuo, je li bio hrvatski ili neretvanski vladar?:

Wikipedija:

„Kralj Slavac ili Kralj Slavić je prema nekim izvorima (Ivan Lučić) bio hrvatski kralj uzurpator nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. koji je vladao južnim dijelom hrvatskog kraljevstva od 1074.-1075. god. Prema nekim hrvatskim povjesničarima crkva sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, za vladanja kralja Slavca. U njoj je kralj Slavac, prema sačuvanom dokumentu, presudio spor oko nekih zemalja.

Istraživanja su pokazala da Slavac nije živio 1074.-1075. Nego kasnije i da je on na prijelazu iz 11. U 12. stoljeće bio vladar hrvatskih Neretljana (Mariani) čiji su vladari nosili naziv rex, judex ili dux, kao Berigoj, Jakov, Rusin i Slavac u 11. st. godine 1074. Normanski knez Amiko od Giovenazza napao je Hrvatsku i zarobio, ne Slavca, nego Petra Krešimira IV.“

Metapedija:

„Petar Svačić (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov) je bio posljednji domaći hrvatski vladar kraljevskog ranga u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj krajem 11. stoljeća. Po ženskoj lozi je bio biološki unuk velikoga hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od 1092. do 1097. godine.“

Jasna Šarić

studijska grupa: povijest i kroatistika

Kralj Slavac: povijesni pregled i historiografske teze

U Zaključku na str. 22:

„…razvija se polemika tijekom koje su razni autori pokušavali na različite načine interpretirati isti povijesni izvor, iznoseći argumente u prilog jednoj i drugoj tezi. Iako je to pitanje ostalo izvan interesa novije hrvatske historiografije, nema jedinstvenog mišljenja o tome je li Slavac bio hrvatski ili neretvanski vladar.“

Ostavimo dvojbe i crkvicu…

Krenimo prema istoku, prema nakličkom groblju Komorjak.

Iz kamena raste, nevjerojatno.

Groblje, jednostavno i jedinstveno. Ima jajolik oblik. Simbolično spaja početak i kraj života. Sve su grobnice jednako građene, u obliku polugomile. Grobovi nisu ukopani, stražnja strana je uzidana u kamenu, a grobnice dijele kameni stupovi. Između, „tepih“ samonikle trave s kamenim križem i svijećnjakom za neznance na sredini. Nakličani se ovdje ukapaju od 1974. godine. Na jednom razdjeljku zajedničke grobnice piše da su Nakličane do tada ukapali u stomaričke i tugarske grebe. Ispred te zajedničke grobnice (fotografija dolje) vidi se Stomarica (Gospe od Sniga) i Tugarska crkva (groblje), te staro groblje Grebčine (koje se ne vidi na slici dolje). O ova tri lokaliteta ukratko, vrlo zanimljivo:

Stomarica (Gospe od sniga, Gospa Sniježna) Don Ante Škobalj: SVJEDOČAN-STVA…(1999.), (prvi dio, slobodna interpretacija M.V.): Prvi spomen u povijesnim dokumentima o ovoj crkvi nalazimo u Povelji Petra Gumajeva iz XI. stoljeća.

Crkvica je srušena 16. rujna 1944. godine.

Blagoslov nove crkve (koju su Dućani sagradili kroz 1945/46) i čudo snijega (str. 18 i 19): …1946., toga dana – 4. kolovoza – bila je Nedjelja. Moglo je biti i do tisuću vjernika. Blagoslov je crkve započeo u 9 sati i 20 minuta i … I tada, točno u trenutku kad je završio blagoslov crkve, a početak Svete mise, iz potpuno vedra neba i u najvećoj tišini, kad vlada najžešća vrućina žarkog ljetnog dana, pred očima stotina prisutnih, iznad same crkve i njezinog krova pojavio se oblak prave snježne mećave, iz kojega su snježne pahuljice letjele prema krovu crkve i na njemu nestajale, a pojedine su padale naokolo po prisutnim vjernicima…

Svjedočanstva (na str. 23-33 navode se pismene izjave svjedoka): „Ovih 76 izjava o Čudu Snijega na Stomarici dano je i upisano u Župsku kroniku u župskom uredu Duće neposredno poslije župnikovog Izvještaja u vremenu od 16. kolovoza 1946. do 2. rujna 1946. ….“ Sakupljene su i naknadne izjave svjedočanstva (str. 78-85).

Tugarska crkva (groblje)! U groblje na Tugarima, Nakličani se ukapaju od 1840. – 1974. godine. Naklice pripadaju Župi Porođenja BDM Tugare. Tugare, i ime hrvatsko, prvi put se spominju 4.3. 852. godine u Trpimirovoj darovnici (prijevod: M. IvaniŠević u Starohrvatski Solin, Split 1992, s. 66,68.): „… neka vaša prejasnost ispravom potvrdi da vazda ostane vlasništvo spomenute svete solinske Crkve sve ono što sam kupio ili stoje nekretnina i pokretnina darovano svetoj majci Crkvi i to u Lažanima i na Tugarima, sa servima i ancilama Stjepušom, Gojkom, Gortanom. A zatim usrdno molimo da za rečenu majku Crkvu, metropolu sve do obale Dunava i po skoro svem kraljevstvu Hrvata, a za spas duše vaše, vaših pređa i vjernih i za prepušteno spomenuto srebro, dadete crkvi blaženoga Jurja na mjestu zvanom Putalj sve što ima, uprav serve i ancile,…“ (istakao Miljenko Vrkić).

Grebčine, na Naklicama, najstarije je istraženo groblje s 27 grobova iz VIII. stoljeća. Ovaj lokalitet istraživan je 2006/2007. god., a „Slobodna Dalmacija“ 20. 2. 2009. objavila je, da se provedbom mitohondrijske DNA analize 35 skeletnih ostataka s ovoga groblja, potvrđuje teorija, da podrijetlo Hrvata potječe iz Male Azije, koji su na ove prostore stigli prije otprilike 20-25.000 godina.

Marijo Jakovčić (komentar na stranici životopisa Joze Vrkića):

„Danas 28. rujna 2013, pokopali smo još jednog velikana pisane riječi s „nebeskog prostora“ Poljičke kneževine.

Tužni zbog odlaska a ponosni, jer na našemu groblju Komorjaku „snivaju“ nedosanjano, „odmaraju“, on Jozo Vrkić a od prije točno 10 godina Anđelko Novaković. Dugogodišnje druženje u Zagrebu, gradu kulturne sudbe našeg Primorja, Zaobalja i Zagore, nastavljaju i tu, samo nekoliko nadzemnih grobnica jedan od drugog, na našem Komorjaku, u perivoju vječnosti, njih dva, Anđel s „podan Lisičine“ i Jozo s „vrja Smrdejca“.

A Naklice, naša i njihova poveznica, inspiracija, utjeha i „vječni mir“, Naklice između Mora i Mosora, ponosno ispratiše Jozu ovog sunčanog dana, s pismom Tugarskih pivača.“

Anđelko Novaković (1. 8. 1951. – 26. 9. 2003.)

Književnik, pjesnik, esejist i kritičar, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, jedan od najistaknutijih voditelja književnih tribina i promotora književne riječi na suvremenoj hrvatskoj kulturnoj sceni. Rođen je na Priku kraj Omiša (obiteljski korijeni s Naklica), diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a do 1990. radio je kao stručni suradnik u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Ostavio je iza sebe mnoga književna istraživanja, kao što su knjige Pet stoljeća hrvatske filologije, koju je uredio s B. Petračem i D. Budišom i Jedan uvod u Marinkovićevo djelo, te knjigu stihova bogata i znakovita naslova, Anđeli utihe u ornjima razlike.

Anđelko je na široj kulturnoj i medijskoj sceni zapamćen kao predani organizator književnih predstavljanja i tribina. Krasila ga je ustrajnost, zanos i ljubav što ih je unosio u mnogobrojnim i raznovrsnim javnim prigodama, blagost i plemenitost njegove osobe, duboko poštovanje književnosti i književnika spojeno s lakoćom i duhovitošću što je oslobađala od patetike i blažila napetosti. Svojim književnim skitnjama, od juga do sjevera, širenjem manifestacija, od susreta Dobrojutro more u Podstrani do dana posvećenih Josipu Pupačiću, čuvao je hrvatsku književnu baštinu, ne knjiški, nego živo, putopisno, povezujući duhove pisaca i duhove i duhove njihovih rodnih krajeva. Neiscrpan polet, ljubav, čitav život posvetio je hrvatskoj književnosti.

Anđelko Novaković ostavio je iza sebe i niz drugih aktivnosti – organizirao je mnoge znanstvene skupove i izložbe, bio je predsjednik Društva Poljičana Sv. Jure, urednik omiške „Morske vile“ i tajnikom sekcije DHK i Hrvatskoga centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu.

Jozo Vrkić (10. 10. 1941. – 26. 9. 2013.)

Rodio se na Naklicama. Diplomirao je komparativnu književnost i psihologiju u Zagrebu, gdje je živio i radio kao samostalni književnik.

Književnik, putopisac, esejist, novelist, komparatist, pisac za djecu. Jozo njeguje književni izraz kao bitnu sastavnicu svoga pisanja. Putopisna knjiga »Ljuti puti«, sadrži svu njegovu stilsku »paletu«. U tim svojim putima po zabačenim našim krajevima, sažima i svekoliku svoju književnu tematiku i stilistiku. U njima je i jezik, poput narodnoga u njegovim obradama, jezgrovit i iskričav. Ipak, bitan je u putopisima metaforični i poetični krajolik te neobični ljudi koji su ga napučili. Posebna mu je slast pisati o prirodnim čudesima pa je tako o tome objavio i tri knjige »Mudra sova« te knjigu »Divlja naša«. No, još je značajnije njegovo bavljenje »narodnom mudrošću«, a to su dvije knjige u kojima je obradio hrvatsku usmenu baštinu o nadnaravnim bićima, kakve su »Hrvatske bajke« te »Vražja družba«. O duhovnom ocu Čehovu, napisao je knjigu, a za razliku njemu, Jozi je književnost zakonita žena, a priroda mu je ljubavnica.

Bio je urednik Poljičkog zbornika.

Jozo je pisao romane za djecu, bavio se hrvatskom narodnom književnošću, napisao je knjige zagonetaka, pitalice iz prirode i prirodoslovlja, putopise, kratke priče. Četrdesetak godina objavljivao je napise o prirodnim čudesima, najviše na Obrazovnome programu Radio-Zagreba te u listu za mlade Modra lasta. Napisao je dvadesetak radiodrama i radiokomedija. Javio se još televizijskim scenarijima za dokumentarne filmove, suautor je televizijske serije, izvedena mu je kazališna predstava Vražja družba.

Dobio je petnaestak književnih nagrada i zastupljen je u pet-šest antologija novela, putopisa i bajka.

Anđelko Nedo Pavešković (30. 5. 1921. – 18. 11. 2014.)

Dr. Nedo Pavešković rođen je u siromašnoj težačkoj obitelji u bivšoj starodrevnoj hrvatskoj državici Poljica kod Splita. Njegov otac, načitani seoski glavar bio je privržen istini i rodoljublju, a majka uzorna domaćica.

Diplomirao je pravo u Zagrebu 1948. god. Nakon toga položio je sudski pa odvjetnički stručni ispit, te je od 1953. do 1956. god. bio odvjetnik u Gvozdu (tzv. Vrgin Most) i u Slunju. Od 1956. do 1971. god. nalazi se u Kanadi, gdje je diplomirao 1961. god. na Sveučilištu Montreal radnjom The Croatis in Canada (Hrvati u Kanadi). Ova je radnja 1970. god. sažeto objavljena u zborniku Croatia people, land, cultur (Hrvatski narod, zemlja, kultura). Od 1961. do 1965. god. u Kanadi radi kao profesor, a od 1965. do 1971. god. radi u kanadskom državnom arhivu u Ottawi te obavlja druge važne poslove. Godine 1969. doktorira u Montrealu radnjom na francuskom jeziku s naslovom L’activite litteraire et politique de dr. Ante Starčević (Književna i politička djelatnost dr. Ante Starčevića). To je bila prva radnja o Starčeviću koja je urađena izvan granica Hrvatske, o kojemu se vani malo znalo i ono što se znalo bilo je krivo. Važnost ovoga rada jest u tome što je naziv hrvatski jezik stekao sveučilišno priznanje izvan Hrvatske dok je u Hrvatskoj bio naziv za jezik Hrvata hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski (istakao M.V.). Još je, 2005. god. u Hrvatskoj napisao knjigu DR. ANTE STARČEVIĆ, čovjekoljubivi rodoljub međunarodnog usmjerenja.

Nedo je svoj povijesni i stručni rad usmjerio na predmet: Hrvati u svijetu. S tim u svezi, uz ono gore navedeno, pisao je i o svojim Poljicima kao neobičnoj državici, što je uzor glasovite Utopije slavnoga engleskoga mislioca Thomasa Morea. Isticao je i hrvatsko podrijetlo svjetskoga putnika i putopisca Marka Pola, o kojemu je Hrvatska televizija snimila film. Pisao je i o veleskladatelju Josipu Haidenu, koji je hrvatskoga podrijetla.

Dr. Nedo Pavešković godinama je bio UN-ov arhivar u Ženevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicističkim prilozima. U Švicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije.

Gornji životopis o Anđelku Nedu Paveškoviću, Miljenko Vrkić prepisao je iz njegove knjige Dr. ANTE STARČEVIĆ, tiskane u Mostaru 2005. godine. Ovome životopisu treba dodati (jer Nedo u svojoj skromnosti, samozatajnosti, nikada se nije htio isticati) da je perfektno govorio 8 jezika i još se na 4-5 sporazumijevao. Da je s mnogim svjetskim liderima raspravljao i upoznavao ih sa stanjem u Hrvatskoj za Jugoslavije i pri osamostaljenju. Za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u Zagrebu, 27. svibnja 1997. odlikovao ga je REDOM HRVATSKOG PLETERA! Ovo priznanje najrječitije kazuje njegovu iznimnu ljubav prema svojoj domovini, i u svijetu toliko uspješno promicanje njegove i naše Hrvatske!

Krećemo dalje na Komorjak…

Komorjak

Zaobilazimo groblje i prolazimo između „Duge gomele“ i groblja. „Duga gomela“ grobište je Ilira. Ovdje nije bilo istraživanja. Dalje prema istoku, za nekoliko stotina metara, nazire se laza. Ulaz je to u neki ograđeni prostor. Može se zavaliti dračama ili kamenjem. Ova laza zavaljivala se s nekoliko kamenja, a na cijelom daljnjem prostoru Komorjaka zatirali bi se tovari, odakle nisu mogli nigdje izaći.

Metalni stup dalekovoda orijentir je da se blizu (jugoistočno) nalazi prirodni vidikovac, krasan pogled na dio Lisičine, Omiš, Cetinu…

Za daljnjih 200-tinjak metara pogled „otkriva“ (slika dolje) istočnu zaravan Komorjaka (Vurnažu) s dijelom kanjona smirene Cetine, Biokovo u daljini i, kao na dlanu, Omišku Dinaru. Desno, treba se malo popeti na novi prirodni vidikovac, sjesti i uživati u pogledu na dio Omiša, istočni dio njegova priobalja, Cetinu, Brač i Brački kanal (II. slika dolje).

Kako dvije gornje fotografije (i još neke niže) pokazuju jesenju veličanstvenu raskoš boja, potvrda je to iznimne raznolikosti flore. Nabrojimo neke: bilušina, bor, brnistra, crnika, crnobor, čempres, česmina, divlja maslina, drača, grab crni i bijeli, hrast, iva, jasen, javor, kadulja, kapus, kupina, smilje (cmilje), smrdej, smrič (koji prevladava), stolisnik, tetivika, vrisak,….

Uz floru, ide i fauna. Od ptica, zadnji put viđena je 1947. mrcina (sup starješina), do 2010. šarka i lajkuša. Teško se još može vidjeti ararog (orao), batakljun, bena, golub, grnjoš, jejina, stinjar, svračak, ždronjac. Uz malo sreće može se dogoditi da vidite barnjakušu, bavuja, božjeg pivčića, brejuzgu, cikuju, čvrljak, ćolicu, ćuka, dračekljuna, faganela, fazana, galeba, gravrana, grdelina, grlicu, jarebicu, jastreba, kosiraču, kosovca, kukavicu, kukvižu, kukuviju, lastavicu, lugarina, morkavca, picuronjka, pliskuju, prepelicu, repca, sajavicu, sjenicu, slavića, snigavca, slipog miša, verduna, vinjara, vidulinku, vrzelina, vugu, zrlinku ili žutulju…

Od divljači, nekada bi znao zalutati vuk, bilo je kuna, još ima lisica, lasica i vjeverica, zeca, jazavca, puha.

Po Komorjaku od domaćeg blaga pasli su magarci (tovari), konji, krave i ovce, jedino se koze još mogu vidjeti.

Na početku ove stranice se spominje predaja o Pećini Đorđuka Stipana i vratima, jedinom ulazu u pećinu. Odavde, s ovoga vidikovca najupečatljiviji je pogled (slika gore i lijevo).

Uz boje jeseni krenimo dalje, prema Vurnaži, a „bacimo“ još jedan pogled na pećinu i…, i unazad na Lisičinu…

Približavajući se kraju Komorjaka (slike gore), nailazimo na stari uređeni put (slika gore lijevo), koji nas vodi do Soldatske kućice (slika dolje). Kućica je na samome rubu litice i ugrubo je pokrivena. Raznim vojskama (soldatima) služila je za zaštitu od nevremena, i za spremanje hrane na vatri.

Od Soldatske kućice, po cijelome rubu Vurnaže uz uređeni put, u suhozidu je napravljen i grudobran (slike dolje). Ovaj put s grudobranom vjerojatno je napravljen u X., ili u prvoj polovici XI. stoljeća, jer je Cetina bila granica između hrvatskog kraljevstva i Neretvanske kneževine koja se hrvatskom kraljevstvu priključila u drugoj polovici XI. stoljeća. Kasnije, put se prilagođavao i uređivao prema svojim potrebama, od župe Poljica, preko vojske cara Franje Josipa (Austro-Ugarska), raznih vojski I. i II. svjetskog rata, i konačno, do dragovoljaca Domovinskog rata. Služio je kao promatračnica i kontrola Omiša, kanjona i šireg ušća Cetine, te Bračkoga kanala.

Sa sjeveroistočne strane Komorjaka pogled puca na kanjon Cetine, na zakučke livade s jablanima (slika dolje). Ovi jablani nadahnuli su Juru Kaštelana, u Zakučcu rođena, da napiše pjesmu o njima. Na jednoj od tih livada igrao se balun, Zakučani protiv Nakličana, Dućana, Trušana, Čelinjana, Lokvara, Gaćana. Jure je uvijek navijao za slabijega. O Juri Kaštelanu nećete naći zapisano, ni da mu je bio poseban gušt rano ujutro proći kroz polje, pa onako orošene od rose, hladne smokve bi nabra u kapu, donio ih doma, pojeo i iza rakiju popio; da je volio igrati trešetu i briškulu, te da se na suigrača ljutio, ako bi ovi pogriješio; da ne može zaspati ako mu Zakučac nije u mislima. Na Zakučac je mislio i kad je u Zagrebu šetao po Gornjem Gradu, Trgu ili bilo gdje po gradu. Kad je bio u Parizu – isto. Posebno se Jure sjećao svoga vjenčanja u pariškoj crkvi Notr Dame, i govorio je, kako sva zvona te crkve nemaju toplinu ka’ 2 zvona njegove Male Gospe u Pišćetu u njegovom Zakučcu. Jure je materi posvetio pjesmu «Lumin», majčino svjetlo koje ga je vodilo kroz život. Uz mater, posebno je još obožavao strica don Stipu Kaštelana, poljičkoga dekana koji je napisao Prodanu djevojku i Rasulo Poljica, drame koje godinama izvode amateri iz Gata.

S ovog sjeveroistočnog vidikovca na Komorjaku, još se iznad ulaza u hidrocentralu i desno (istočno) od njega može nazrijeti vijugavi put kroz hrastovu šumu i njegovo uspinjanje prema Gatima (slika gore). Sada je to uređena Tematska staza, a kojim putom su Gaćani nekad išli u i iz Omiša, ili su odlazili u svoja polja uz Cetinu, s kojih su najčešće na konjima dovodili sijeno za blago. Taj put, stazu, nazivali su Niz Prosik.

Kanal kojim iz klisure voda protječe u Cetinu, odvodni je kanal najveće hrvatske hidrocentrale – Zakučac (486 MW) (fotografija dolje). Hidrocentrala je u „utrobi“ Mosora, oko 350 metara od ulaza koji vidite. Površine je nogometnog igrališta, a visine šesterokatnice. Vodom se napaja kroz dva tunela, dugačka svaki oko 9.900 metara od brane Prančević kojom je zapriječen tok Cetine na sjevernoj strani Mosora. Ispod Gata, tuneli okomito, oko 250 metara usmjeruju vodu na četiri turbine. Hidrocentralu je 1962. otvorio Tito (njegov tada poznati govor u Splitu).

Zapadno od hidrocentrale vidi se 180 metara visok vodopad Ilinac. (fotografija dolje, snimljena iz Zakučca) Vode ima za velikih kiša.

Kada se gradila prije spominjana hidrocentrala, 50-tak metara uzvodno od vrha vodopada, napravljena je brana iza koje se odlagao materijal iskopan pri bušenju tunela za hidrocentralu. Godine 1959. na Očiće pred Božić, nakon silnih kiša vode s obronaka Mosora u bujici probile su branu, te sav materijal sunovratile niz Ilinac, i poplavile Zakučac. Od 240 osoba u 50-ak obitelji, poslije ove poplave u Zakučcu je ostalo živjeti svega 8 obitelji. Raseljeni se udomiše na Priku i u Dućama. Danas, 2013. žive 3-4 obitelji.

Nedaleko desnog ruba vodopada Ilinac, ispod vidikovca, na rubu klisure vidi se Meštrovićev spomenik poljičke junakinje Mile Gojsalić (fotografija gore). Godine 1530. Turci se utaborili pod Gracem, 300-tinjak metara iza vodopada Ilinac. Da im ne dadu danak, ni mladost u janjičare, lijepa Mila biti će dar njihovu agi. Prema dogovoru, Poljičani nekoliko noći prije Milina odlaska agi, po južnim obroncima Mosora, bravima i ovnovima na rogove su stavljali zapaljene svijeće da izgleda ogromna vojska. Usput su na rubove provalija namještali gomile kamenja. Ode Mila navečer agi u šator. Oduševljen njenom ljepotom, prihvaća dar i pokazuje joj moć i snagu svoje vojske. Kad su došli do baruta, Mila tinjajućom bakljom zapali barut. Ona i aga sunuše u zrak, u šatoru i oko njega – panika, a Poljičani po obroncima Mosora urlali, obrušavali kamenje niz provalije, jeka… Turci bez vođe i bez baruta za oružje, bježe od „napadača“ – ravno prema Ilincu. Svi se sunovratiše niz ponor Ilinca.

Na suprotnoj strani puta Niz prosik (fotografija gore), zapadno iznad Zakučca, iz hrastove i borove šume upada u oči poveća zgrada – rezervoar s postrojenjima za pročišćavanje vode iz Cetine, koji od 1986. vodom opskrbljuje Omiš, veći dio Srednjih Poljica, te podmorskim vodovodom, otoke Brač, Hvar i Šoltu. Ovaj rezervoar vodu iz Cetine dobiva iz tunela kojim ona protječe i pokreće turbine hidrocentrale.

Kameni križ koji se malo izdiže iznad Zakučca, podno vodopada, na kuku je iznad Svetišta Sv. Leopolda Bogdana Mandića (fotografija dolje, snimljena u Zakučcu). Leopoldov pradjed Nikola, rodio se i krstio u Zakučcu (1728. godine), a koncem XVIII. stoljeća odselio se u Herceg-Novi u Boki Kotorskoj. Zato je Svetište pod polom posvećeno Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću (osnovano 1998., otvoreno 2000.), kip, oltar, a iza, u kamenu hodnik (spilja) s izlazom na drugoj strani, koji je 1950-tih godina bio malo, usko sklonište. Za Svetište je prošireno, u sredini izdubljena kapelica koju je 2006. godine blagoslovio mons. Marin Barišić i nazvao je „Katedrala u Mosoru“.

Zakučani dobrovoljnim radom to urediše, kao i cijeli prostor Svetišta. Na rubu Svetišta poveće je zvono, bez zvonika, ali postavljeno da može zvoniti. To je zvono sa Žnjana, iz Splita, kad je 1998. bio papa Ivan Pavao II., koji ga je i blagoslovio.

Iznad ovoga svetišta, brdo je Gradac (na fotografiji gore, vidi se dio iznad križa, dok na fotografiji dolje, orijentacije radi, natpis „Sv. Jure“ je na Gracu). Rubom Graca nanizani su borovi koji skrivaju pogled na srednjovjekovno selo Gradac i na crkvicu Sv. Jurja, zaštitnika Poljica. U nedjelju iza 23. travnja svake godine, ovdje je svečanost, zborno mjesto Poljičana koji Svetom Misom slave svoga zaštitnika. Na ovome mjestu, prema predaji, oko 1015. godine, za kralja Krešimira III., donesena je odluka, i župa Poljica se izdvaja iz sastava Primorske županije, te postaje samostalna jedinica.

Odatle, s ruba Graca (i s ove „šetnje“), s jednoga mjesta vidite toliko raznolikosti prirode, da vam postaje jasno zašto svoju domovinu nazivamo „Lijepa naša“, zašto je Lijepa naša najljepša u Europi, treća u svijetu – iza Novoga Zelanda i Perua.

Ispod ove prve fotografije, slijede dvije fotografije, prva snimljena sa staze Niz Prosik, a druga s vrha Mosora. Ubačene su da možete sebi što vjernije dočarati položaj Naklica i Komorjaka, da Vas zainteresiram, ako niste, da „prošetate“ i ovim stazama. Isplati se!

Na fotografiji gore, vide se zgrade s nekim obrtima, trgovine, i barake koje su i danas dom nekim obiteljima, a sagrađene su 1950.-tih za radnike koji su gradili hidrocentralu „Zakučac“.

Još smo na vidikovcu Komorjaka. Na fotografiji dolje, vidi se crkva Male Gospe (u Pišćetu – kažu Zakučani), a pod ovim vidikovcem „Omial“, tvornica aluminijske folije.

S ovoga vidikovca strmim putom spuštamo niz Velika Kuta u Mala Kuta.

Pećina

Sunce se kupa u Cetini

Krenimo dalje…

Druga (II.) pećina, i na još tri (3) fotografije

Pogled iz II. pećine

III. pećina

III. i odmah do nje – IV. pećina, a ispred – suhozid

U suhozidu (između pećina) buža, rupa, prolaz (fotografija lijevo) napravljen da se na ulazu s jedne ili druge strane postavi zamka, lac (laso od žice) u koji bi se najčešće hvatao zec, ponekad lisica ili kuna.