Običaji

SAPUN (pravljenje sapuna)

Sastojci:

• 7 kg masnoće (masnoća i loj od bilo čega: krava, volova, svinja, stoke sitna zuba; okrajci slanine; čak i kosti s koji’ bi se skidalo raskuhano meso)
• 1 kg sode kauštike
• (½ šake Radiona) u stara vremena Radiona nije bilo, pa ga se nije ni stavljalo, a kasnije, stavljao se zaradi mirisa.
• 5 litara vode

Postupak: U veći lonac na tronogama ili o komoštrin na kominu stave se svi sastojci (osin Radiona, koji se stavi na kraju, izmiješa se kad je gotovo), i kuha se na laganoj vatri 2½-3 ure. Treba ponekad promiješati kutlačom, i dobro pazit’ da ne prekipi. Kad je smjesa gotova, izlije se na okrenut banak (to je onda veliki kalup). Kad se ohladi, sapun se reže, i spreman je za korištenje.

Uje (ulje)

Frano Ivanišević u svojoj knjizi, etnografskoj monografiji „Narodni život i običaji“, izvorni tisak 1903-1906. na stranici 304 u bilješci ¹ u drugom pasusu kao i u Neobjavljena građa iz Ivaniševićeva rukopisa „Poljica“, u reprint izdanju JAZU iz 1906. – KNJIŽEVNI KRUG SPLIT 1987. na stranicama 726-727 opisuje običaj berbe i raščinjanja ulja.

Pod naslovom MASLINE, niže je citiran zapis iz reprinta 1987.

(Napomena: ispod citiranog zapisa MASLINE,  UJE – ULJE (raščinjanje, obrada maslina – do uja) noviji je zapis, s drugim detaljima, zapisan 2014. godine)

MASLINE³⁵

Masline: beru se na jesen u otonbru i novenbru misecu. Nevalja pustit da prignjiju na cablu, ali nije ‘vajda ni da su posve pastre, onako kada na po pocrnu. Mloge i propadaju, ili se osušu, pa se skupljaju, samliju i raščinjaju, jer kažu, da na Veliku Gospu ulazi ulje u maslinu. Zovu se suvarice koje se osušu, kupljenjače koje se skupljaju, i beranice koje se beru na cablu. Beru se rukam, meću u krtol, pa u konistran ili ararin nosu se i gonu doma (kući). Di se nemore dosegnit rukan, mlati se šćapin. Ako li su šćangaste (tankovite) grane, stavu se skale (ljestve) prislonu uz deblji kraj, i kukuljastin šćapin pritežu grančice i oberu masline. Nije dobro mlatit puno po ‘vojkan i grančican, slabi se maslina. Obrane masline saspu se u sudove, bačve, badnje, kace, ili se prostru po tlevu, dok se malo upalu. Dobro ji je promišat, jer ako se puno upalu, ne valja ulje, puno je žestoko, reče se, da žagne. Masline se melju na toću (mlin), muškići vrtu toćen, a ženske podmeću tisto, koje se nosi u maštelin u sudove ili kamenice. Tisto more stat i više dana u sudovin, ali valja pazit, da kad se uzdigne ulje na vr’ da se skupi. To je lotnjak, najbolje ulje. Dođe red da se raščinja ili rastavlja ulje. Malo više od polovice napuni se tavulja (vrećica) tista, uđe bosonog čovik na kacu (sud) i gazi po tavulja, privrće ju, zbije nogan da izažme ulje. Ulije se za tin pet šest puta vruće vode i opet se tare i obrće nogan tavulja, da se do kapi izažme. Kad je dobro izažeto, izaspu se iz tavulje pašćice ili tarvine, koje se daju prašcin za ‘ranu ili za gorivo, kad se dobro osušu. Ulje se skuplja iz suda pijaton, šakon pa potla peron (od trstike), ono šta je bistro, a onaj talog se prikuvaje u kotlenici, ulje ispliva na vr’ pokupi se peron, a postelja ostaje na dnu. Ti se talog zove murga, koja se prolije. Ulje čisto slije se u kamenice. Ko ‘oće kasnije rasčinjati, ulije se mora u masline, mogu durat u zdravlju jednu i dvi godine, samo da se prominjuje more. Najveća je maslinada u donjin Poljicin, pa u Kostanju, Zvečanju, Podgrađu i Ostrvici, a malo i ništa u gornjin Poljicin.

³⁵ Na strani 304 u bilješci 1/ uz opis branja višanja, opisano je branje maslina i njihova preradba u ulje. Međutim, sadržaj iz ovog zapisa, u monografiji je skraćen i dopunjen drugim podacima.

UJE – ULJE (raščinjanje, obrada maslina – do uja)

Masline, nakon šta se uberu, obično u traversu, krtol, joli skupu sa zemje, eventualno platna na koje padnu nakon manjenja s grana masline ili mlaćenja (otresanja) sa šprujun, stavjaju se u kacu s vodun (niki bi u mišinan dotrali i mora), i tu ostaju sve dok se ne  samliju na toću.

Toć je kamena naprava za mlivenje maslina. U velikom kamenu joli poli, koje je postolje toća, u laganu poluluku izdubi se žljeb, udubljenje, do 10-tak centimetara duboko, dugačko 130-150 cm i široko oko 40-45 cm. Na tom udubljenju nalazi se isklesano kameno kolo širine oko 35, a promjera cca 80 cm. U sridini toga kamena kola probivena je kvadratna rupa otprilike 13 cm. Kroz tu kvadratnu rupu kamenog kola protra (provuče) se drvena greda dužine 2-2½ metra, koja je okrugla osim dija koji prolazi kroz kameno kolo toća. U tom dilu je kvadratna, ka’ i rupa kroz koju prolazi, a stjenke grede i kola tribaju bit’ šta više stišćene, kako se greda ne bi u kolu mogla okrićati. Jedan, manji dija grede od kola udaljen, uvučen je u rupu, udubljenje u zidu uz toć. Ta rupa u zidu je uporište za gredu. Drugi, duži dija, rukohvat je za muškarc(a)e koji gurajući gredu naprid-nazad okreću kameno kolo po udubljenju na koje se stavjaju masline, koje se unda kamenin kolun gnječu (mliju).

Daklen, u udubljenje toća stavjaju se masline koje se prija očiste od grančica joli nike druge šporkice. Muškar(a)ci, guranjen grede okreću kameno kolo, koje svojun težinun gnječi (mlije) masline. Sa svake strane toća, obično su ženske, koje palican skupjaju i pod kolo podmeću zdrobjene masline, sve dok se ne dobije žitka masa – tisto (drop).

Tisto (drop) s toća stavja se u livaduru (drvena posuda za pranje robe, u koju more stat 40-tak litara vode). U livaduri, koja se malo nagne, i na toj nagnutoj strani u tistu se napravi udubljenje, ostavi se da ostane 3-4 dana. Za to vrime na vrju, u rupi se nakupi 4-6 litara lotnjaka (noćnjaka – Dubrava)  (najkvalitetnije uje), koje se pjatun (latenin tanjurun) pokupi. Ono lotnjaka što uz samo tisto (drop) ostane, pokupi se cvitun („perjen“) svirka (Phragimites communis), tako da se cvitun („perjen“) lagano prođe po površini, da se cvit ujen namoči. Uje s namočenog cvita rukun se iscidi u kakvu zdilu. Tako, dok se sve uje ne pokupi, koje se od ostataka cvita i tista (dropa) kasnije kuvanjen očisti.

Kad’ se pokupi lotnjak, tisto (drop) iz livadure izmišano s vrilun vodun stavja se u tavulju (vrića napravjena od jutene maže dimenzija cca 40X40X40 centimetara), u koju stane 15-20 kila. Tavulja se poslin stavja na posebno dno na kaci.

Na Kacu (drvena posuda od oko 150 litara u kojun se uz raščinjanje uja, još meči grožđe, služi kod otakanje masta, „konzerviranje“ dropa – ostataka grožđica nakon turnjanja masta a do pečenja rakije, soljenje mesa, rizanje kupusa za kiselit …) se po njezinu vrju obisi 3-5 gozda. Gozd je, od plosnatog lima debljine oko 3 mm širine 3 cm i svinuta u obliku broja „2“, alat na koj(i)e se pri vrju kace stavi drveno „dno“ s više probušeni rupa. Na to dno stavja se tavulja napunjena tiston izmišanin s vodun. Tavulju s tiston bosonog čovik gnječi (iznad sebe zbog ravnoteže drža bi se za kakvo drvo, željezo ili konop) dok istovremeno druga osoba po tavulji proliva vruću vodu (vruću? – koliko more izdržati osoba šta gnječi). Po tavulji se gnječi (i proliva vrućun vodun) sve dok u njun ne ostanu same zdrobjene paćice (košćce maslina). Da se uje dobro iscidi, govorilo se da i’ triba prolivat’ s 9 voda. Te paćice kasnije se daju prašcima. Na dnu kace ostaje voda i uje iznad nje, te talog ispod, koji se zva murga.

Uje s vode odvaja se pjaton i sprema u kamenice s drvenin poklopcen joli u staklenke.

Murgom su nekad’ mazali opanke, papuče, postole…

 

Hvatanje sjemena za kupus

Kad kupus napravi glave, i treba se početi brati, uz najveću, najljepšu glavu zabode se taklja (potporanj). Tako se obilježi glava kupusa koja se ne smije brati. Pusti se da u proljeće proprdeja (proraste), procvjeta i osjemeni se. Kad je mahuna sa sjemenom ubrzo suha, cijela se stabljika ubere, kod kuće se veže špagom tamo gdje je odsječena, pa se onda objesi u hlad pod kakovom terasom, da se dokraja osuši. Kad su mahune suhe, na nekom gušćem platnu ili na terasi se omanu, zdrobe rukama ili nogama. Poslije se ta mješanca (pliva) stavi u rešeto. Rešeto se podvati rukan i unda se dlanovin tucka u rub rašeta. Dija šporkice propadne kroz rašeto, a dija s plivun skupi se na vrju, iznad simena kupusa na sridini rašeta. Ta šporkica rukan se odstrani. Ponavjanjen toga postupka s rašetun, ostaje čisto sime kupusa.

Berba jagoda (ustvari – kupina, koju se ovdje nazivalo jagoda)

U kasno ljeto, jagode (kupine) su se naveliko brale. Uvijek je bio nedostatak posuda ili bilo kakvih lončića u koje i’ se moglo stavljat’. Često, usput si htio nabrat’ koju jagodu, pa opet i’ nisi ima u što stavit. Nabrane jagode nadijevale bi se na slamku koja je na vrhu imala metličasti klas (klasić, cvijet) (Dactylis glomerata) naziva rdobrada, trava pasja, pasji zub, batica ili oštrica pa su tako nataknute jagode (kupina) čvrsto stajale na slamki.

Lucijini dani – predviđanje vremena za narednu godinu

Dok nisam naša (Miljenko Vrkić) ovi ćaćin zapis (na fotokopiji) nikad’ nisam čuo da se ovdje na Naklicama o tome pripovijeda (čuo sam za neki lički kalendar koji je na sličan način predviđao vrijeme, i danas izdaju tak’i kalendar). A kad sam pitao (siječanj 2014.), onda Tome Velić, Marin Mrčela, Zoran Pavešković, i još neki, svi znaju za to, ali ima i drukčijih tumačenja, da ne započinje 13., nego 14. prosinca. Ja sa strane ove fotokopije prepisujem što je ćaća pisao:

Blagoslov polja

U lipnju, blagoslivlja se polje. Četiri (4) su blagoslova. Mještani bi išli u procesiji, pop obično na konju. Kreće se od crkve. Najprije je blagoslov na Bilin, zatim na Brdinama, pa na Krču prema Gornjem Selu [postaju na Krču don Pave Antićević (64-II. 1798.-1884.) za župnikovanja 1860.-1873. prebacio je, da se prolazi preko Zvirinjaka na Njivicu. Taj običaj je nestao 1946./47. I danas (2018.) mogu se vidjeti obilježja postaja. Drugi stari običaj, opisan u jednome nagrađenom školskom sastavu doslovno je prepisan:

Tata i ja blagoslovili smo polja

Koliko je lijepih običaja u mojim Naklicama! Jedan od njih duboko se usjekao u moje srce.

Dok nisam išao u školu, slušao sam o običaju blagoslova polja. Otac bi mi pričao o važnosti zemlje, naših polja, vinograda i ulijevao mi kap po kap ljubavi za ovo sveto tlo. Shvatio sam da je jako važno voljeti zemlju koja nas hrani, poštivati je i ne napuštati je, ma što u životu postao.

Prošloga Uskrsa rano ujutro pokuca tata na vrata moje sobe. „Ante, idemo blagosloviti polje!“ Običaj je kod nas da to čini najstariji muškarac u kući. A sada, evo, vodi i mene. Kako sam se važnim osjetio! Išli smo od jednog do drugog raštrkanog polja dok nas je milovalo toplo sunce iznad omiške Dinare. Ponosno sam promatrao oca dok je maslinovom grančicom škropio naše drage njivice. Cvjetni grozdovi trešanja i bresaka milovali su me svojim nježnim mirisom. Činilo mi se da čujem šapat mora duboko dolje ispod brda. Tata je glasno molio, a ja sam odgovarao. U moje srce uselio se beskrajni mir i velika ljubav za moje Naklice, moja Poljica i svu našu lijepu domovinu.

Tako sretan, uz oca sam išao kući gdje je obitelj već čekala za stolom. Za tren mi se u ruci našao komad blagoslovljene sirnice.

                                                                             Ante Antičević, 5.b

                                                                     OŠ „Srinjine“ – Srinjine

                                                                  Voditeljica: Mirjana Ivanović

(dodao M. V.: Kad se dođe na pojedini komad zemlje, maslinova grančica umoči se u blagoslovljenu vodu, u obliku križa škropi se zemlja i istovremeno govori: „U ime Oca i Sina i Duha svetoga, kud ja ovom vodom, tuda Bog milošću i krepošću svojom!“. Neki bi drugi, također u obliku križa škropili zemlju, i govorili: „U ime Oca i Sina i Duha svetoga, blagoslovi Bože ovu zemlju, ove trude i one koji će blagovati plodove ove zemlje.“ Zatim se izmoli Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, grančica masline utakne se u zid na toj zemlji, ili zabode u zemlju, i ostavi. Ante Vrkić u svojim zapisima, na Uskrs, 25. travnja 1943. godine zapisao: „Krstio polje i zadiva bla. maslinu…“)

• Fjere na Naklicama Sv. Ante, te ostala sela i zaseoci imaju svoje svece
• Svete mise slušale su se na Tugarima i u Omišu (najčešće u Fratara)
• Misa na Naklicama, za Don Ante Antunovića? (12.2.1989.–19.8.1997.)

Priobuvanje

Kad’ su Nakličke išle u grad (Omiš), na pazar, na posa’, osobito na misu ili kakvu drugu svetkovinu, niz Lisičinu su bile obuvene u papuče, opanke ili kavu staru, derutu obuću, a na prvoj okuči (iza kuća Radobolje) ili na Klancu su se priobuvale! Obule bi noviju, primjereniju obuću, a staru, u kojun su došle, sakrile bi pod kakvi kamen ili u škrip. Na povratku bi se ponovo priobule. Kako je bilo teško doć’ do obuće, tako bi je duže sačuvale. Tako priobuvanje znali su činit i muški.

Održavanje obuće

Kad je riječ o obući, održavala se mazanjem murgom (talog kod raščinjanja uja), pupkom ili puzdrom prašca.

Zvonjenje u crkvi Sv. Ante

Kad netko umre treba zvoniti 3 (tri) puta (zvon):

1. zvon (prvi put): Odmah, čim se čuje da je netko umra ½ sata se zvoni – zatim se ½ sata breče.
2. zvon (drugi put): breče se ½ sata, i to u vrijeme koje je ovisno o trenutku pokopa. To brecanje trebalo bi biti otprilike po sredini (na pola) vremena od trenutka smrti i trenutka pokopa.
3. zvon (treći put): Ujutro, u danu kada je sprovod (pokop).

Breče se uvijek kada:

• mrtvaca iznose iz kuće
• iz auta do mrtvačnice
• iz mrtvačnice do crkve
• iz crkve do ulaska kapsela (lijesa) na groblje

Redoslijed u sprovodu, prvi: netko ‘ko nosi križ, iza: vijenci i cvijeće, zatim: muški puk, onda: ako se nosi slika, slijedi: lijes (kapsela), koji prate: prva pa dalja rodbina, te: ženski puk, da bi na kraju išli izmiješani žene i muškarci (obično su to bračni parovi).

Za umrle, još je bio običaj da ih se noću čuva. Nakon smrti, uvečer, u kući umrl(e)oga (najviše, gotovo se uvijek doma umiralo) skupilo bi se mnoštvo seljana, te bi se iza 22-23 sata dogovorilo ‘ko će ostati čuvati mrtvaca. Bilo bi to 2-4 ili 5 muškaraca koji bi opet međusobno dogovorili raspored dežuranja (čuvanja). Uvijek je netko bio uz mrtvaca. Taj običaj dežuranja (čuvanja) proizašao je iz nužde – da miševi ne bi nagrizli mrtvaca.

Obično su mlađi momci ili ljudi čuvali, pa bi se znali napiti (opiti), i našaliti na razne načine: mrtvome staviti cigaru u usta, davat mu piti, postaviti ga na stolicu ka’ da sidi dok bi se ostali sakrili kad bi im dolazila zamjena…

Zvonjenje na Sv. Antu 17. siječnja i 13. lipnja Misa je obično u 10 sati, pa se onda zvoni u 7, 8 i 9 sati, i pribrekne (malo zazvoni) prid samu misu.

Zvonjenje nedjeljom uvijek se pred misu zvoni 2 (dva) puta: Kad je misa ljeti u 8,30 sati, zvoni se u 7 i 8 sati i pred misu se pribrekne (malo zazvoni), a kad je misa zimi u 11,30 zvoni se u 10 i 11 sati, a također se pribrekne pred misu.

Zvonjenje i slavljenje uoči zapovjednih svetaca (kazivanje Nikše Tijardovića)
Ujutro i u podne zvoni se pa slavi, dok je uvečer (Zdrava Marija) obratno, slavilo se pa zvonilo. Naime, uvođenjem automatskog zvonjenja, zaradi tehničkih problema automata, i uvečer se prije zvoni, pa slavi.

Kuratija (kazivanje Joze Čorića)

Godišnji dohodak svećeniku (popu) do 1967/1968. davao se u mastu (moštu) – 50 litara po obitelji (dovodilo se u konobu svećenika). Poslije toga (uveo don Jozo Marendić), kuratija se daje u novcu, približna protuvrijednost 50 litara mošta, što nije uvjet niti obveza. Daje se proizvoljno, prema mogućnostima, u zadnjem tjednu mjeseca listopada (što opet nije uvjet).

Dohodak crkvi (kazivanje Joze Čorića)

Korisnici crkvene zemlje, crkvi su davali ¼ prihoda s te zemlje (iza 1960-tih godina 20%) ili manje, ovisno o kvaliteti zemlje. Iza 2000-te godine taj se običaj zanemario.

Remetarija (kazivanje Joze Čorića)

Remeta u župnoj crkvi imao je mandat 1 godinu, a birao se 1. siječnja. Naknada po obitelji ispočetka je 10 litara masta (mošta), mijenjala se na 15-25 litara, da bi se ustalila na 20 litara. Oko 1970-tih remeti se daje novac u protuvrijednosti masta.

Ženska druženja (a-la uz kavu) (kazivanje Tomislava Velića)

Običaj I.  Kad bi Iva Vrkić išla u polje, često bi svratila kod Ivke Velić na gutljaj vina. Ivkini su imali više vina od Ivinih. Jednom, Ivka kaže Ivi: „Ma kuma Ive, jeben mu dušu, volila bi i ja dikod kušat vino – iz tvoje male bačve.“

Običaj II. Kad muški odu u polje često bi se pod smokvom povrh ceste uz guvno Pivčevića (2014. garaža Ante Pivčevića – Bege) sastajale Maruška Velić i Mande Pivčević, a pridružila bi im se i Ivka Tijardović – Dujska. Uz ćakulu, častile bi se iz bukare s vinom koje bi je donijela Maruška ili Mande.

Uskopavanje i Na motiku

Kad težaci idu vinograd uskopavati, idu rano. Već od 6-6½ prizalogaji se malo slanine ili sira i zalije bevandom. Vinograd se uskopaje u ožujku, prije ili poslije ovisno o vremenu. Uskopavanje je kopanje motikom dubine 15-tak centimetara, pri čemu se trs loze okopa i od njega se odgrne zemlja na način da se uzgrne (uzdigne) u stog (humku oblika stošca) visine 40-tak cm. Uskopaje se na dodaju, dijagonalno u odnosu na redove loze. Između (u dijagonali) dvije loze uskopaju se dva (2) stoga. Prvi težak, okopava kraj i počine stogati. Desno od njega ulazi drugi težak, nastavlja stogati isti red, a prvi se vraća i počine novi red. Treći težak preuzima red drugoga težaka i nastavlja stogati njegov red, a taj drugi težak vraća se i preuzima novi red koji je započeo prvi težak, koji opet započinje novi red. Ovisno koliko ima težaka mijenjaju se istim slijedom. Kada zadnji težak završi red, motikom udara o kamen na kraju meje, znak da preuzima red od sebi lijevoga težaka, koji onda dalje preuzima(ju) slijedeći red na već opisani način. Ukoliko je neki težak snažniji i brži od onoga ispred sebe, sustigne ga kopajući te nogom nagazi njegovu nogu – velika je sramota onoga težaka koji je nagažen. Taj običaj svakoga težaka tjera da daje sve od sebe, nema izmotavanja.

Oko 8 sati ožedni se, domaćin u bukari donese bevandu (vino s vodom) i onda se pije „na motiku“: svi težaci držalo motike zabodu u zemlju i sjednu na pero motike. Bukara s bevandom daje se prvome težaku u redu. On se napije i bukaru dodaje prvome težaku do sebe, kada se ovaj napije jednako tako proslijedi bukaru, i sve do zadnjega. Ta „pauza“ traje 5-6 minuta, i uskopavanje se nastavlja.

Oko 9 sati u konistri stopanjica (domaćica) donosi dobru marendu, nešto sa žlicom, suha svinjetina ili kaštradina. „Na motiku“ se opet pije oko 11 sati. Od 12-13½ (14) sati obid i počinak. Oko 15 sati pije se „na motiku“, kakova riba ili jaja užinaje se iza 16 sati. Prema potrebi još se jednom pije „na motiku“. U sumrak – doma, za večeru soparnik.

Težak život težaka – Piće

Kad popodne težak ide u polje, sobom ponese zalogaj kruha, koje zrno soli i slavo, a rijetko bevande. Na svakom komadu zemlje uvijek ima zasađene ljutike. Da bi se imao za čime napiti, izguli 2-3 ljutike, takne i’ malo u sol i prismoči s onim zalogajem kruha. Demižanu od 2 ili 3 litre uzme za pletenu dršku pa je zabaci preko zapešća i oduši koji gutljaj.

Raskopavanje

Obično se vinograd u lipnju, poslije kiše raskopaje, da se vlaga „zaduši“, duže sačuva.

Raskopaje se tako, da se motikom ispred sebe stog(ovi) razgrnu, poravnaju lijevo i desno, ali, krećući se unazad. Reklo bi se „na guzicu“.

Kada težaci raskopavaju, svaki raskopaje svoj red. Kada završi svoj red, težak treba raskopavati „svoj slijedeći red“ (ako su 4 težaka, njegov je svaki/četvrti red i slično). Ako težak slučajno počne raskopavati tuđi red, njegov red ga čeka, pa makar ga idući dan došao raskopati.

Prvo rizanje loze

Običaj je, da se na Badnji dan, na svakomu komadu vinograda, obrežu 3 loze!

Sijanje rašćike (Dubrova)

Rašćiku sijati 12. ožujka (3.) na Sv. Grgura. Tada je optimalno sijati zaradi vlage, a da za presaditi dođe o Sv. Anti.

Prikaz ljetne rezidbe trešanja

U organizaciji Savjetodavne službe Splitsko-dalmatinske županije 10.7.2014. godine na Naklicama u voćnjaku Vrh Gaja OPG-a Josipa Čorića, za  Nakličane i Tugarane organizirano je savjetovanje ljetne rezidbe trešanja. Iz Instituta za jadranske kulture – Split prikaz je vodila dr.sc Mira Radunić uz asistenciju Žarka Kovačića, dipl.ing.agr.